Kada se život slomi poput kosti, pazi da pravilno zaraste

Negdje stoji zapisano da u svakom ozbiljnom životu postoji trenutak u kojemu će se uzdrmati sve što je do tada čvrsto stajalo. Jedan će događaj pokrenuti lavinu. Baš kao u teoriji kaosa, lepet krila jednog jedinog leptira pokrenut će niz događaja koji će dovesti do rušenja cijelog života. Trenutak u kojem postavljeni temelji više neće izdržati, jer je udarac koji pogađa toliko snažan da ruši sve pred sobom. Sve u što si se kleo, čemu si vjerovao, u što si polagao nade za budućnost.

Sjeća se kao da je bilo jučer. Dan je započeo sasvim obično. Ne, laže. Bio je Veliki petak, radilo se skraćeno. Nije bio vjernik, ali tko je on da se buni protiv produženog vikenda? Jedva je čekao da sat otkuca tih magičnih 13, pa da produženi vikend krene. Da je samo znao što ga čeka, radio bi i do ponoći, ma cijeli sutrašnji dan, samo da izbjegne sve što je uslijedilo.

Na ulazu u stan ga je dočekala tišina. Pogodilo ga je kao što te pogodi šamar kojega ne očekuješ. Savršeno odmjeren, odvaljen svom snagom. Onaj od kojega izgubiš ravnotežu i teturaš primajući se za lice od bola. I poniženja. Stan je bio prazan. Tih i sablastan. Njegovih stvari više nije bilo. Nije bilo dugog, crnog kaputa koji je visio pored vrata. Nije bilo kišobrana u kutu, niti njegovih iznošenih tenisica. Više nije bilo ničega. U nevjerici je bauljao stanom samo da bi pronašao ispražnjeni ormar, dnevni boravak lišen svake njegove sitnice. Minijaturni porculanski konjići koji su nekada stajali na televizoru… Ne, nema ni njih. Na njihovim mjestima sada su samo praznine koje povezuje sloj prašine. Šalice, posude, lonci i beštek. Sve je odnio. Ipak, nešto je ostavio.

Tek je komad papira odložen na šank svjedočio da ovaj stan nekada nije pripadao samo njemu, da je tu živio još netko. Hodajući panično po stanu nekoliko je puta prošao pored njega ne primijetivši ga. Postao ga je svjestan tek kada je u potpunom očaju položio ruke na šank. Osjetio ga je pod prstima. Svega nekoliko rečenica naškrabano na papiru istrgnutom iz bloka. To je bilo sve što je ostalo nakon gotovo deset godina.

Nadam se da ćeš mi jednoga dana moći oprostiti. Budi sretan. Morao sam otići, nije bilo drugog načina. Nadam se da ćeš biti dobro. Ionako ti je bolje bez mene.

Deseci telefonskih poziva. Jedan za drugim. Na oba broja koji je imao: privatni i poslovni. Oba su bila isključena. Ta informacija kao da mu nije dolazila do mozga. „Pretplatnik je privremeno nedostupan.“ Te večeri riječi nisu značile ništa. Nisu vrijedile. Vrijedila je samo boca jeftine tekile skrivena u mini-baru.

Probudio se na podu dnevnog boravka. Nije znao koliko je sati, nije ga ni bilo briga. Sve je to bila samo noćna mora prouzrokovana jeftinim alkoholom, ništa više. Sve je bio samo san. Osim što nije. Stan je i dalje bio prazan, mobiteli i dalje isključeni. Njega nije bilo. Na pola prekriven sadržajem svog želuca odvukao se do kupaone i prebacio u kadu. Nadao se da će vruća voda sa smradom koji je isparavao iz njega isprati i cijeli jučerašnji dan. Nije.

 

Dogodi se ponekad u životu da padnemo. Nekada se spotaknemo, drugi put pak padnemo niz stepenice, polomimo ruke, noge vrat i ponos. I slomimo se. Ponekad. I tada žalimo. Žalimo za odlukama koje smo donijeli, stvarima koje smo doživjeli i onima koje nismo. I svijet se sruši.

Nitko ga nije pitao kako se osjećao u tom prvom razdoblju nakon što je ostao sam. To je u redu. Ionako im ne bi znao odgovoriti. Nije znao kako je preživljavao iz dana u dan. Automatske radnje – to je ono što ga je održalo a životu. Ustati se. Skuhati kavu. Popiti kavu. Otići na posao. Odraditi osam sati posla. Vratiti se doma. Jesti. Zuriti u plafon dok su se prazne boce tekile redale pored kreveta.

S vremenom je broj boca prestao rasti. Nije se osjećao ništa bolje, no alkohol mu ionako nije donosio olakšanje. Stvarao mu je samo niz dodatnih problema, a krao mu je i novac iz novčanika. Jednog je dana ustao i otišao u šetnju. Grad je i dalje bio na svom mjestu, ništa se na očigled nije promijenilo. Svijet je nastavio funkcionirati i bez njegovog pojavljivanja na užurbanim ulicama, zadimljenim kafićima i prekrcanim barovima. Život je tekao dalje. Svugdje, osim u njemu.

Ipak, ustajemo. Stajemo na noge koje su do nedavno bile polomljene, oslanjamo se na kosti koje još nisu do kraja zacijelile i napravimo prvi korak. Pridržavamo se za ogradu  i još koji put posrnemo jer nas noge ne mogu držati, ali idemo naprijed. Jer moramo. Jer ne možemo stajati na mjestu.

Kažu da vrijeme liječi sve rane, no on je znao da to nije istina. Iskusio je to na svojoj koži. Vrijeme koje prolazi može ti pomoći da otupiš na bol, ali nikada je nećeš prestati biti svjestan. Naučiš živjeti s njom. Shvatio je da se nikada neće riješiti praznine u srcu koja je nastala kada mu je komad duše otrgnut onog zlokobnog popodneva. Postalo je normalno probuditi se u jutro i osjetiti bol u prsima. Pozdravio bi ju i nazdravio šalicom vruće kave. S vremenom joj se počeo i osmjehivati. Dok su neki novi ljudi počeli ulaziti u njegov život, neki drugi su iz njega izlazili.

On je bio taj koji se promijenio, pa se s time mijenjao i odnos s ljudima koji su ga okruživali. Neki su ga prigrlili takvog kakav je i naučili ga voljeti. Nekim drugima više nije odgovaralo njegovo prisustvo pa su ga odlučili napustiti. Kada jednom otupiš, ne biraš koje ćeš osjećaje zatomiti, a koje ćeš pustiti netaknutima. Danas, toliko mjeseci kasnije većina tih odnosa ne pruža mu nikakvo zadovoljstvo. Druži se s ljudima više iz obaveze nego iz želje. Danas vjeruje da je sve u životu prolazno, pa tako i ljudi s kojima provodi vrijeme. Više se ne trudi zadržati ih, trudi se samo izgurati dan do kraja i zaspati, Jer u snovima je donekle siguran. Danas zna da mu je ona jedina prava suputnica. Jedini pravi, istinski osjećaj na kojega može računati u svakome trenutku. Prihvatio ju je, kao što je prihvatio i činjenicu da nikada neće saznati zašto mu se život izvrnuo naopačke. Neke se stvari jednostavno dogode, no život kao i uvijek ide dalje.

Svjestan je da više nije u stanju voljeti, jer osjećaji su nešto što je danas toliko blijedo da više ne izaziva reakciju. Više se ne smije. Tek mu ponekad zatitra oko kada prođe pored nekoga tko ga podsjeti na njega.

Danas ponovno ima izgrađen život. Ili tako misli. Naučio je da može živjeti i sam. Naučio je da je život pun boli i patnje, da će nakon sunčanog dana sigurno nastupiti nevrijeme. Isto tako zna da svaka oluja mora proći. Koliko god žestoka bila, jednom mora proći. Život mu je ravna crta s tek ponekom neravninom i on ga prihvaća takvog. On ga više ne želi mijenjati.

 

Tako vam je to sa životom, kao i s kostima. Ponekad slomljene kosti krivo zarastu i onemogućuju normalno funkcioniranje uda. Jedini način da se takva šteta ispravi je na novo slomiti kost, malo ju izbrusiti i poravnati, zagipsati i pustiti da na novo zaraste. Ako se postupak izvodi pažljivo, funkcija slomljene kosti se potpuno vrati nakon što ista pravilno zaraste. Međutim, mjesto loma zauvijek ostaje obilježeno ožiljkom. To mjesto s vremenom postaje najjači dio kosti te ona više nikada neće puknuti na tom mjestu. Ne, na tom neće, ali drugi dijelovi jednako su ranjivi kao i prije.

Jednog se dana pogledao u ogledalo i postao svjestan da mu je posljednjih nekoliko godina život curio kroz prste. Vidjelo se to na njemu. Osijedio je, bore su mu prekrile lice, a oči gotovo da više nisu sjale. Živio je po inerciji, dan za dan. Bez ikakvih uzbuđenja. Bez uspona. Jer ako nema uspona, ne možeš ni pasti. Ravna linija je zona sigurnosti koju je izgradio u svom životu. Danas postaje svjestan da ravna linija nije dovoljna, jer ona zapravo i nije život. Gubio je vrijeme i znao je to. Ipak, nije točno znao što učiniti. Odakle krenuti. Kako ponovno izgraditi onakav život kakav je nekada imao? Kako točno strgnuti sivi veo kojim je pokrivao sve oko sebe? I sebe samog. Kako ponovno postati dio svijeta kojemu je nekada pripadao?

Protrljao je oči i otišao se istuširati. Zatim je krenuo lomiti kosti.

Pierrot


Ilustracije:  Hrvoje Vuksan


 

Komentari

Pierrot

Možda jesam jedan od onih koji stoje sa strane, ali nipošto nisam onaj koji šuti. Smijem se, mada me češće prati sjeta, jer svijet u kojem postojim okrutna je zbilja kojoj ne nalazim smisla. Ja sam tek prolaznik u tvojem životu, usputna misao i trenutak pažnje. Pripovjedač ljudskog uma, tumač banalne drame. Suza u mome oku nipošto nije od tuge, već više iz bijesa, nemoći i žudnje. Bjelina moga lica odražava prazninu duše. Ja sam Pierrot – pripovjedač suvremene praznine.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete