Lucia Fonseca: Fališ

Otkriću vam jednu tajnu ako obećate da nećete nikome reći. Dobro, neću reći da ću vam vjerovati i ako obećate jer bila bih ona ista budala od juče ako bih vam povjerovala. Ja nisam više ta budala tako da vam odmah ne vjerujem. To smo morali odmah da raščistimo! Ionako me nije briga da li će ko saznati. Pa, evo reći ću vam. Ja sam kriva što proljeće kasni. Ono kasni zbog mene. Da, dobro ste čuli. Proljeće sam baš ja zaustavila.

Proljeće mi je reklo da moram da promijenim život iz korijena i da se ono neće pojaviti dok god da to ne uradim. Prvo sam mislila da se šali ali sada vidim da je baš bilo ozbiljno kad mi je to reklo. Iskreno pomalo me je strah jer ja uopšte ne znam kako da uradim to što ono traži od mene. Kako čovjek može uopšte da se promijeni kad je on takav kakav je? Rođen je takav kakav je zar ne? To što je, je samo od sebe nema tu sad baš nešto posebno što može da se uradi da se takve stvari promijene ili udese? No šta ako nije tako?

Reklo je meni Proljeće da zna koliko ga željno iščekujem i koliko mu se radujem. Reklo je da zna koliko ne volim zimu ali da ne shvata što sam je tako prigrlila u svome srcu. Što sam ga uvejala u hladnoću i što sam svoje snove prekrila snijegom. Gledala sam ga blijedo i nisam imala pojma o čemu govori. Kakav snijeg, kakvo grljenje o čemu ono to priča? Sigurno je i samo pokupilo kakav virus pa priča nebuloze. Ali sada dok gledam kako ova zima nikako da ode ja shvatam da je bilo u pravu. Pa ja sam prigrlila zimu! Dobro, početni šok blago popušta, no to me saznanje i dalje čudi. Kad sam to uradila, zašto sam to uradila? Pobogu zar sam prespavala vlastite odluke?

Ponekad, nesvjesno postajemo nešto što možda nismo željeli biti. Možda je negdje neki dio uma nakratko zaspao, možda se umorio, možda posrnuo pa je to na kraju ispalo tako kako je. Nije to ništa strašno, ipak smo samo ljudi. Dešava se. Isto tako može da ti se desi da uslijed teškoća koje ti nosi svaki dan sa sobom ti se negdje usput zagubiš.

Tu si ti, fizički si prisutan ali um ti je ostao negdje zatočen u nekoj drugoj dimenziji. I nastaje jurnjava. Fizički dio tebe ide naprijed, dan za danom dok te onaj psihički juri i pokušava da te stigne. No ti ga baš ne želiš sačekati pa tjeraš tijelo da ide naprijed ne puštajući ga da ti kaže koliko je umorno. I onda se na kraju čudiš što ti je svaki milimetar tebe umoran a što si ti psihički nezadovoljna. Što imaš neki tupavi glupi osjećaj da ti nešto fali. Ni na kraj pameti da ti fali tebe.

 Prihvataš što ti se nameće, uzimaš što ti se nudi. Zavoliš ono što se očekuje da voliš i živiš tamo gdje su ti rekli da bi to trebala. I ti se na kraju svega toga pitaš zašto nisi sretna? Okej, pokušaj ponovo. Ovoga puta, slušaj svoje pitanje. Ovoga puta, slobodno reci svoj odgovor.

Onda, što je to Proljeće meni govorilo? Kaže da se mijenjam? Da sam ona ja od juče sad bih tu počela sa glupavim pitanjima i još glupavijim odgovorima tipa da li  i kako čovjek može da se promijeni, kad je karakter jedan i kao takav je nepromjenjiv. Ali srećom ja više nisam ona ja od juče. Ova ja od danas malo je pametnija. Ova ja će uzeti jedan komad papira i velikim slovima napisati riječ “SREĆA”. Na lijevoj strani papira ispisaću sve što radim a što me čini tužnom. U sredini ću napisati sve što radim a čini me srećnom. I na kraju, na desnoj strani ću napisati sve što ne radim a voljela bih jer bi me činilo srećnom. Svaki naredni dan trudiću se izbaciti što više stavki sa lijeve strane spiska, a isto tako trudiću se ubaciti što više desne strane. Ne izgleda baš tako strašno zar ne? Šta bi još trebalo da uradim? Da, znam. Treba da se odreknem svih onih kojima više nije mjesto u mom životu. Treba da se odreknem starih stvari i lažnih prijatelja. Oni su svakako u svojoj sreći zaboravili na mene. Nije to tako teško kako se čini, samo trebaš pokušati i krenuti. Poslije je lako. Kad uspijem preći te dvije prve “opasne ulice” e tek onda ću znati koliko u stvari ništa ne znam. Ali to je dobro. Bolje je znati da ništa ne znaš nego biti nesvjestan svog neznanja!

Okej, nisam ni ja skontala šta sam zapravo ovih htjela reći ali nije ni važno. Ipak sam ja danas neka nova ja a ne ona od juče tako da neću sebi ni zamjeriti. Dobro i to je nešto novo. Prestajem da zamjeram sebi što nešto ne mogu ili ne znam.  Proljeće mi je reklo da moram da se promijenim. Iskreno nisam znala da se to može uopšte ali sada znam. Može. Čovjek zapravo može sve što poželi samo ako hoće. Ne može promijeniti narav ali može ponašanje, ne može promijeniti svijet ali može sebe i svoje shvatanje. Ne kažu džaba ko hoće nađe način, ko neće nađe izgovor! Tako da svi vi koji kažete kako se ne možete promijeniti zapravo je istina da vi to ne želite. Da vam je ili mrsko ili da vam tako odgovara, da budete takvi kakvi jeste.  Šteta  je što to mislite, jer niste uopšte svjesni koliko oštećujete sebe.

Tako da, eto sad svi znate zašto vam proljeće još uvijek nije stiglo. Željelo je mene naučiti mom životu. Željelo me je pokrenuti i dignuti iz crvotočine u koju sam se sama nesvjesno uvukla  te me natjerati da shvatim koliko ne znam. Vi znate da ono gubi na snazi za svakog namrgođenog čovjeka  i da ono mora održavati ovaj svijet srećnim i veselim da bi postojalo. Kod mene je svoj posao obavilo, baš se pitam na koga od vas će sad da krene! Jedan mrgud manje i idemo dalje!

Dobro, Proljeće, ja sam svoje obavila. Nisam se izmjenila iz korijena, ali sam donijela par važnih odluka, a sa promjenama sam tek počela. Sad stvarno možeš da dođeš.

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.