Lovci uspomena…

U svojim kolumnama već sam pričala o svom ozbiljnom problemu “carpe diem na najjače”. Da, da, priznala sam da imam problema s prekobrojnim željama i činjenicom da je život prekratak da bih ih sve ispunila. Al da ga jebeš, umrijet ću pokušavajući.

Pa tako i blagdani. Da živim sto života, ne bi mi bili dovoljni svi blagdani sa svim tim ljudima koje volim. Ne bi. I onda na te dane pogotovo, dajem si ispriku pretjerati sa svime s čime mogu, a pritom ne mislim samo na iće i piće, nego prije svega na uspomene i emocije koje zajedno stvaramo, a koje kad blagdani prođu, s nama ostaju zauvijek. Postaju trajni dio nas i poput škrinjice s blagom, možemo ih otvoriti kad poželimo, sjetiti ih se i iz njih crpsti snagu.

Neke obitelji otvoreno govore o emocijama. Neke nikada. A u nekima se to govori kroz šalu ili vrijeđanje koje skriva tonu ljubavi.

Tako sam i ja neki dan došla kući s posla da bih otvorila frižider, a unutra hrpa domaćih suhomesnatih proizvoda. Kulenova seka, šunkica, slanina, buđola… Hvala Bogu pa mi je tata po odlasku u mirovinu ostvario svoj životni san preseliti se u kućicu blizu centra, a s makar malim dvorištem u kojemu može sagraditi pušnicu i mjesto za roštilj. I upravo to je i napravio. Vidjeti tu slaninu u frižideru znači puno više nego ja to riječima mogu izreći. Uspomena je to na sve one Uskrse koje smo provodili u Slavoniji uz obilje suhomesnatog koje je tek podloga i naravno da samo po sebi nije uspomena, ali je snažan okidač za sve one osmijehe, zagrljaje, razgovore i ljubav koju smo dijelili. I koju evo, još uvijek dijelimo.

I nazovem ja mamu i kažem joj: “Hej, mama, evo maloprije sam došla s posla i u frižideru me dočekalo iznenađenje! Hvala vam puno! Sve izgleda vrhunski, jedva čekam probati.” Kaže mama: “A, evo, Anči, malo naših proizvoda, tata je zadovoljan kako mu je uspjelo, probajte.”  Kažem ja njoj: “Joj, mama, kako me ovo podsjetilo na sve one Uskrse kad smo tako jeli šunkicu, dok su još svi bili živi i zdravi. Vidiš, mama, tako i ja sada više cijenim ove trenutke koje provodimo zajedno jer ipak ste ti i tata već dosta stari i uskoro ćete umrijeti i nikad se ne zna. Cijenim svaki trenutak proveden s vama.”

Jedva sam to izgovorila od smijeha (jer mama mi nema još niti šezdeset godina), a ona je plakala od smijeha, plakala. Rekla je na to: “Je, Anči, samo ne računaj s tim”, govori i smije li ga se, smije, “tata i ja ćemo živjeti još barem trideset godina, a ti ćeš tek onda razmišljati o penziji”. Pomisao da moja mama sa svojih 89 godina sluša mene kako joj se žalim jer imam 68 i jedva čekam penziju (kako je krenulo, možda ću tada zaista još i raditi) obje je natjerala u smijeh sa suzama.

Brzo smo završile razgovor. Red suhomesnatog, red vrijeđanja, red smijeha. Ima li što ljepše?

Iako sam se ja šalila, negdje u dubini sebe, svjesna sam da su svi trenuci prolazni, a i osobe s kojima ih dijelimo. I u toj prolaznosti nekako uvijek nađem snagu. Kad mi je najteže, zato jer je to samo trenutak koji će proći i neće trajati zauvijek, ili se ja makar neću u možda istim okolnostima jednako osjećati. Kad mi je najljepše, zato jer je to trenutak koji iako će završiti meni trajno ostaje u sjećanju i postaje moja džoker karta u danima kad mi treba motivacija.

Vrijeme ne bira, jednako gazi i ono lijepo i ono ružno.

Tako da… svjesna sam da nećemo za svaki Uskrs biti zajedno. Svjesna sam da smo već i sada sretni što smo ih toliko dijelili i što već sada imam toliko uspomena, da mi samo one mogu trajati do kraja mog života. Svjesna sam da mi to nije ni blizu dovoljno i da ću, opet do kraja života, ispunjavati svoju kutijicu s uspomenama novim događajima, ljudima i emocijama. Prihvaćam sa zahvalnošću svoj samoizabrani teret da živim kao lovac uspomena. Nije mi uopće teško. Jer imam toliko puno ljudi koji me istinski vole. Ne par. Puno. Koji bi se za mene u pola noći digli i rekli: “Tu sam. Što trebaš?” Bit će da je to zato jer sam i ja za mnoge spremna napraviti isto.

Kad god mogu, izvrijeđati ih i to onako kvalitetno, da sve pršte emocije dok ih častim. Biti neprimjerena kad god mi se zato pruži prilika. Družiti se s njima čim češće i u čim raznolikijim prilikama. I voljeti njih i svaki trenutak proveden s njima. Jer život je prolazan, a i mi svi u njemu. Neka je. Moja kutijica to može podnijeti.

Sve vas ljubi zahvalna i voljena Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete