Što o dječjoj književnosti misle – književnice?

   Povodom Dana dječjih knjiga donosimo vam razgovor s tri književnice, žene koje su pronašle svoj poziv i ljubav upravo u knjizi za djecu i mlade, ali i za odrasle. One su žene, majke i književnice čiji su romani, novele i slikovnica zagrijali srca najmlađih, teenagera, ali i odraslih. Zašto su odlučile pisati upravo za mlade, kako gledaju na položaj književnika u Hrvatskoj i kako gledaju na zastupljenost domaćih književnika u školstvu, pročitajte u nastavku.

 

Maja Šimleša: Rođena sam u Zagrebu prije skoro 40 godina. Odmalena sam voljela slikovnice i knjige, a raznorazne priče i scenarije smišljala sam i sama. Kad bih ih pokušala oživjeti u stvarnosti, obično bih razveselila svoje roditelje – skidali su me s prozora, gelendera, čak i lustera te pokušavali uvjeriti da je pogubno hodati strmim stubama u prevelikim i previsokim štiklama. Danas sam simultana prevoditeljica i profesorica koja obožava svoj posao. Udana sam i mama 8-godišnje djevojčice, a ponekad se i sama osjećam kao dijete; uz nepresušnu želju za igrom i dalje smišljam priče, avanture i iznenađenja, tražeći nove prozore u svijet. I svim srcem vjerujem da je to najdragocjenije nasljeđe koje ostavljam svojoj kćeri.

Vlatka Planina: Vlatka Planina rođena je 1984. godine u Zagrebu, gdje i danas živi. 2010. godine diplomirala je engleski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Objavila je tri zbirke poezije na hrvatskom jeziku: A nekad si mi kupovao lizalice (2010.), Nemoj se plašiti ovoga neba (2014.) i Neizbrojnosti (2017.), e-knjigu poezije na engleskom jeziku: A Booklet of Poems for the Ace of Hearts (2016.), bajkovito-fantastičnu trilogiju romana za mlade: Jegulja, Kralj i bajka, Povratak vještice (2016.), te fantastične romane za mlade Wend (2017.) i Okno (2018.).

Njezine knjige namijenjene su mladima (14+) te odraslima.

Objavljivana je u književnim časopisima nema, Mali Pero (časopis HDKDM), Književnost uživo i Kvaka, za koji piše i književnu kolumnu, na portalima Kritična masa, Svijet kulture, Fenix Magazin, Pisci i književnost, Fiction Playgrounds, Culturenet, Metafora, Zg-magazin…, te u HAZ-ovom Zborniku studentske poezije. Član je Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade.

Sonja Smolec: Rođena sam 28.6.1953. g u Puli. Od 1985. god živim u Velikoj Gorici.
Pišem i objavljujem poeziju, priče i romane, kako za djecu tako i za odrasle.

Godine 2005 i 2006 bila sam urednik časopisa Spark, istoimene Udruge iz Velike Gorice. Član sam uredničkog odbora časopisa za književnost Kvaka i časopisa HDKDM-a Mali Pero.

Poezija i proza višestruko su mi nagrađivani. Neki od radova prevedeni su na engleski, španjolski, njemački, makedonski, nizozemski (Dutch) i albanski.

Uvrštena sam u leksikon književnika grada Velike Gorice i u Turopoljsku čitanku.
Dobitnik sam prestižne međunarodne nagrade za najbolju kratku priču, do 100 riječi, napisanu na engleskom jeziku, na natječaju Museo de la Palabra, Quero, Španjoska, koji podupire Fondacija Cesar Egido Serano. Tim povodom, u svibnju 2012., primljena sam u audijenciju kod princeze Leticije, sadašnje Španjolske kraljice.

Član sam Hrvatskog društva književnika, Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade i Jutra poezije.

 

1. Biti pisac je teško. Biti pisac u Hrvatskoj još je teže. Koje su po vašem mišljenju pozitivne, a koje negativne strane ovog poziva?

Maja: Rekla bih da ima puno više pozitivnih strana, ali mnoge od njih u današnjem materijalnom svijetu nemaju dovoljnu težinu. Pojasnit ću; ako želiš biti samo pisac i posvetiti se u potpunosti tom dragocjenom pozivu, u Hrvatskoj ćeš vjerojatno umrijeti od gladi. Zato moraš biti pisac-novinar / prevoditelj / učitelj / cvjećar / prodavač / odvjetnik… I to je definitivno negativna strana. Ali s druge strane, u tom pozivu imaš privilegiju živjeti svoje strasti, raditi posao koji obožavaš, njegovati vlastitu kreativnost i pritom ostaviti trag, doprinijeti jednoj od najdragocjenijih vena čovječanstva – književnosti. I da, taj će ti poziv definitivno hraniti dušu, ali u zemaljskoj sferi treba se pobrinuti i za tijelo.

 

Vlatka: Pozitivna strana ovog poziva jest poziv sam po sebi, dakle, pisanje. Pisanje za pisca nije tek hobi ili nešto čime se bavi, ono je dio njegove osobnosti i nešto što je primoran upražnjavati jednako kao i, primjerice, disanje. Dakako da je posebno lijep i ispunjujuć osjećaj kad pisac od svoga pisanja može živjeti, no to je, pogotovo u Hrvatskoj, gotovo nemoguć pothvat. I upravo je to ona negativna i nezahvalna strana spisateljskog poziva.

Sonja: Pozitivne strane su te što radim ono što zaista volim. Negativnih ima podosta, kao i u svakom poslu. Prvo, pronalazak nakladnika, ako autor nije dovoljno afirmiran i ako ne ide u samoizdavaštvo, može se pretvoriti u noćnu moru. Mnogi smatraju da je pisanje samo po sebi samo posao iz ljubavi, no to ipak nije tako. I pisci moraju jesti i plaćati račune. Većina iz tog razloga, osim što piše, da bi preživjela, mora imati i dodatan posao.

2. Zašto baš literatura za djecu i mlade?

Maja: Kod mene se cijela priča dogodila spontano i neplanirano. Kad sam postala majka, iznenadila sam samu sebe kreativnošću i maštom koje su se rasplamsale bez obzira na tipičnu neispavanost i iscrpljenost. Priče su dolazile same od sebe, inspiraciju sam nalazila u svakodnevici, a ideje su lako dolazile do djece. Mislim da su klinci jako zahvalna publika – poput spužvi su, željni novih podržaja i ako nađeš formulu, zajedno možete napraviti čuda!

Vlatka: Nikad se nisam svjesno opredijelila za literaturu za mlade. Ja samo ispisujem priče koje mi muze velikodušno šalju, a uredništvo i kritičari odlučili su da su te moje priče namijenjene mladima. Ako se mene pita, priče koje pišem prikladne su za srednjoškolski uzrast, no jednako tako i za odrasle koji su u dodiru s djetetom u sebi.

Sonja: Tako su se, valjda, zvijezde posložile. Zapravo, prvi poticaj dao mi je sin podsjetivši me na priče koje sam mu pričala kad je bio mali. I tako je krenulo. No, ja pišem i za odrasle. Uskoro izlazi iz tiska i moja novela; dakle, stvari se polako mijenjaju.

3. Koliko su po vašem mišljenju djeca u Hrvatskoj upoznata s knjigom kao takvom i što bi vi promijenile da se književnost približi najmlađoj publici?

Maja: Mislim da su djeca u nižim razredima osnovne škole dobro upoznata s knjigom i da se rade osnovni koraci za poticanje djece na čitanje. No, kao da se ta kultura čitanja u višim razredima izgubi i to je ono na čemu treba raditi. U tome bi nam mogle pomoći kreativne radionice čitanja i pisanja, u kojima bi se djeci na vrlo konkretne načine pokazalo kako im mozgovi funkcioniraju dok čitaju, za razliku od „ekranskih“ podržaja. I ono što je ključno, dati im da čitaju ono što je NJIMA zanimljivo, a ne samo ono što struka smatra da bi trebalo pročitati.

Vlatka: Smatram da je čitateljska kultura u Hrvatskoj, iako u usponu posljednjih godina, još uvijek manjkava, a samim je time takva i čitateljska kultura djece. Moglo bi se i trebalo štošta učiniti, no mislim da je najvažniji i prijeko potreban korak ozbiljna revizija lektire, kako za osnovnu tako i za srednju školu. Slažem se da postoje književni klasici koji bi „morali“ pročitati, no upitno je je li tih nekoliko klasika vrijedno toga da se djeci lektirom knjige i čitanje kao takvo ogadi. No nažalost, niti pisci niti profesori književnosti nemaju utjecaja na to što će djeca za lektiru čitati, a oni koji popise za lektire slažu još su davno, bojim se, izgubili doticaj s modernim vremenima.

Sonja: Da bi djeca više čitala morala bi se češće susretati s književnicima. Susret uživo znači im mnogo jer mogu postavljati pitanja i doznati sve ono što ne mogu samo iz čitanja knjige. Djeca su po prirodi radoznala i ne smije im se ubijati volja za postavljanjem pitanja.

4. Smatrate li da su suvremeni hrvatski pisci dovoljno zastupljeni u hrvatskom školstvu?

Maja: Apsolutno ne. Mislim da je gradivo preopterećeno „klasicima“ i da nema dovoljno prostora za novu književnost, pogotovo kad je riječ o višim razredima i srednjoj školi. Godine prolaze, svijet se mijenja i nitko ne može reći da recentna književnost nije iznjedrila izvrsna književna djela. Smatram da bi se i ona trebala naći na popisima lektira, zato što kvalitetom ne zaostaju za klasicima, a tematikom i pristupom su često bliža djeci ovog vremena.

Vlatka: Smatram da su suvremeni hrvatski pisci sramotno malo zastupljeni u hrvatskom školstvu, pogotovo pisci za odrasle. No kao što rekoh u prethodnom odgovoru, dok se „vladajući“ ne probude iz stoljetnog sna i ne presele svijest u dvadeset i prvo stoljeće, odgovornost ostaje na profesorima i, posredno, medijima, da djecu makar izbornom lektirom upoznaju sa suvremenim domaćim piscima. No i opet se postavlja pitanje kako djecu „traumatiziranu“ mahom dosadnom i zastarjelom obveznom lektirom nagovoriti da čitaju i dodatnu. Ja, nažalost, na to nemam odgovor.

Sonja: Dobro pitanje. Mislim da nisu. Trebali bi se ugledati na druge zemlje i na to koliko poštuju vlastite pisce. Prije svega objavljuju svoje, domaće autore, uvode njihova djela u školske programe, a tek onda strane pisce.

Jelena Hrvoj

Komentari

Jelena Hrvoj

Jelena Hrvoj rođena je 17. travnja 1987. godine u Zaboku. Danas živi i radi u Poznanovcu. Po zanimanju je grafička dizajnerica. Prvi roman, psihološki triler „Štorka“, objavljuje 2014. godine, a 2017. godine izlazi i drugo izdanje. Horor „Durgina kuća“ objavljuje 2016. godine. Krajem 2017. godine objavljuje treći roman, nastavak psihološkog trilera „Štorka“ pod nazivom „Štorka Manifest“. Osim romana Jelena piše kolumne za online časopis „Kvaka“ u kojem je i jedna od urednika, te vodi blog pod nazivom „Blogodakanje“. Uz pisanje, Jelena se bavi ilustriranjem, te crtanjem. Do sada je održala nekoliko samostalnih izložba slika, te je ilustrirala jednu zbirku poezije.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete