Čudan neki radar

Taj su dan obilježila sjećanja. Zrak Grada Zvanog Čežnja mirisao je na nostalgiju, na prve trenutke jutra, obavijene hipnotizirajućom srećom. I šum mora činio se stvarnim, u ovom gradu u kojem vlada buka. Gotovo sam obula one ljetne sandale koje toliko volim, u kojima sam toliko puta prošetala pored tvojih koraka. (Činjenica da je vani temperatura ispod ništice nije me smela, sunce je sjalo baš kao tada, kada smo se zajedno smijali.)

Hodajući u tišini do posla (ipak u toplim čizmama), predala sam se svojim mislima. Vrckava projekcija kojekakvih filmova iz naših života bila je usidrena duboko u meni. No, kao što iznenadan nestanak struje prekida film koji gledamo na televiziji, već poznata pojava stvorila se pred mojim očima. Nakon osjećaja koji nije bio ogorčenost ni ushićenost, gnjavaža ni veselje, a ipak je strujio mojim tijelom kao gonjen, uspjela sam vratiti masku pribrane djevojke, pred svijet koji me promatrao. Ipak, čini se da sam je posudila od dobre vile i da je moram vratiti do ponoći!

U sjećanje mi dođe predvečerje toliko divno da smo se pitali može li nam ovo mjesto ponuditi neki manje lijep zalazak sunca. U Honduras, nama je svaki zalazak sunce bio lijep, čak i onda kada su ga olujni oblaci zatrli svojim mrakom. Zajedno smo glasno pjevali, živcirajući starije, čija je filozofija bila da se, prije nego što sunce poljubi more, cijeli mjesto mora uspavati, kako bi oni mogli provoditi mirnu večer. No, mi, otkačeni, mladi buntovnici, baš smo ove večeri odlučili malčice poremetiti red koji je godinama ovdje vladao. Brali smo voće s tuđih voćki, smijali se iz srca, plesali na ulici, kupali se odjeveni, a vika staraca nije nas mogla omesti. Bili smo ptice istog jata. Nerazdvojni u različitosti, nedodirljivi u jedinstvu. Poremetili smo tako i red koji je do tada vladao našim životima…

Bili smo oni koje su prolaznici svrstavali u naslove bajki, oni za koje se u kuloarima pričalo da će zauvijek ostati zajedno…

Kvragu, kada smo uspjeli sve to pokvariti? Kada smo točno mlatnuli jedno drugo o zid?!

Moramo li biti prkosni i zatvoreni za sve, čak i za našu ljubav?! Oprostit ćeš mi na ovim riječima, no natjerao si me da opet počnem razmišljati o svojoj drugoj strani. Oduvijek sam znala da u meni leže dva moja jastva – jedno koje zna voljeti i živi za ljubav i drugo koje do zadnje kapi iscrpljuje pojam iskoristi dan.

Kada sam svijetu odlučila pokazati samo svoje drugo biće, zaboravila sam da moja osjećajna strana još uvijek postoji. Bila sam sigurna da ću pred svijetom zauvijek moći biti samo putnica koja voli slobodu i čiji je dom svaka zemlja koju posjeti. Ova je putnica prije nekoliko godina, te noći kada sam te zeznula glumeći strankinju i pričavši jezik koji ne razumiješ, zaglavila na svome putovanju – kako ću otputovati negdje drugdje ako ne uspijem otkriti što za mene čuvaju tvoje sive oči?! Nikada mi nitko nije predstavljao veći izazov. Tvoj pogled bio je zapravo onaj koji je čitavo vrijeme govorio riječima koje ja tada nisam razumjela.

Imao si taj neki čudan radar i pronašao me u najmanjem kutku planete, kada sam mislila da sam savršeno dovoljna sama sebi. Ispostavilo se da više nikada ne mogu biti potpuna. Znao si kako me vratiti meni, znao si prepoznati trenutak u kojem se trebaš maknuti jer grizem ili onaj u kojem mi je potreban omiljeni sladoled, kada mi se plakalo od muke. Prepoznao bi moju neurotičnost i bio bi uvijek korak ispred mene, savršeno posloživši kockice kako do moje eksplozije ne bi došlo. Imao si taj neki čudan radar…

A sada, negdje, na kraju svijeta, sigurna sam, moja pojava još vrluda na vjetru, još se bori s valovima. Moje sandale još šeću s tvojim tenisicama. Negdje još postojiš ti, negdje me se sjećaš… Negdje, na kraju svijeta, još imaš onaj čudan radar…

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete