J. D. Salinger: “Lovac u žitu”

Knjiga “Lovac u žitu” za mene je do nedavno bila nepoznanica. Knjiga za koju sam čula da je kontroverzna (i to jako), čijeg su glavnog lika štovali razni poremećeni ljudi, poput Chapmana, koji je u trenutku kad je ubio Jonha Lenonna, u džepu nosio ovu knjigu. Negdje sam čula da knjiga obiluje psovkama, da ističe nemoralno ponašanje. Sada, nakon što sam je pročitala, moram priznati da knjigu ne smatram niti kontroverznom niti takvom da motivira činiti nasilje.

Radnje knjige događa se u New Yorku i okolici neposredno nakon drugog svjetskog rata. Autor kratkim rečenicama prenosi zbivanja u glavi glavnog lika Holdena Caulfielda, njegovu potragu za društvom koje bi ga izliječilo usamljenosti, osuđivanje licemjerja i nastojanje da unatoč kukavičluku i lijenosti, izrazi sebe. Holden je izbačen iz škole i doma i radnja knjige opisuje kako provodi tri dana u New Yorku, gubeći vrijeme do povratka u roditeljski dom.

Ne zvuči vam kontroverzno? Pa, Holden u vrijeme događanja priče ima samo 17 godina. Previše puši i izbačen je iz nekoliko škola, jer ga niti jedan predmet osim engleskog jezika, u biti ne zanima. Upitan od strane dobronamjernog profesora iz povijesti, Holden odgovara iskreno:

– Zar nisi nimalo zabrinut za svoju budućnost, mladiću? – O, brinem se pomalo za budućnost, naravno. Zaista. Brinem se, naravno. – Razmišljao sam o tome neko vrijeme. – Ali ne suviše, mislim. Ne suviše, čini mi se.

U jednoj sceni pristao je na sex s prostitutkom i makar se prije same izvedbe predomislio, možda je to bio jedan od detalja zbog kojih je knjiga kontroverzna? Holden i pije, kad god mu to konobari, dužni poštovati pravilo o zabrani točenja alkohola osobama mlađima od 21 godinu, dozvole. Umjesto direktnog sučeljavanja s roditeljima, izabire lutati New Yorkom i trošiti novac i vrijeme. Većina ljudi mu je glupa ili licemjerna, smatra da ljudi ne vode smislene razgovore i da su robovi svojih poslova i navika, što on nikako ne želi postati. Voli se praviti da je odrastao, a u tome mu pomaže par sijedih u kosi i visina preko 180 cm.

A scena u kojoj u vlaku praktički zavodi  gđu Morrow, majku svog kolege iz škole? I to sve nakon što joj je besramno lagao i izmišljao bajke o sinu, o kojemu je za stvarno mislio da je “najveća hulja koja je ikad bila u Penceyju, u čitavoj blesavoj povijesti te škole.” Pa, ako uzmemo u obzir da je sve to začinjeno Holdenovim buntovnim ponašanjem, mogu donekle shvatiti da bi netko, tko traži ispriku za “pravljenje frke” pronašao inspiraciju u mladom Holdenu.

Ali, znate što još? Moj prvi pokušaj čitanja “Lovca u žitu” nije uspio. Bio mi je zamoran i nisam u njemu vidjela ništa kontroverzno. Danas, kad ga čitam kao majka jednog živog i u sustav posve neuklopljenog dječaka, priču o Holdenu ne samo da sam progutala, nego sam na većini stranica navijala za njega i, mada on sam sebe ne razumije, ja sam osjećala da ga razumijem i da ga želim zaštititi, motivirati, pomoći mu. U svakom slučaju skuhati mu nešto dobro i nahraniti ga, jer sam priznaje da premalo jede. A onda, kad bih ga posjela za stol, vjerojatno bih mu držala iste govore kakve su mu držali njegovi profesori dok su ga pokušavali osvijestiti da su konci njegovog života u njegovim rukama i da bez rada neće steći akademsko obrazovanje koje mu u životu može koristiti. Vidite, oni su u Holdenu prepoznali da je on talentiran.

Holdenove riječi kojima opisuje dobre knjige pratit će me zauvijek: “Ono što me zaista može nokautirati, to je knjiga nad kojom, kada je pročitate poželite da je autor knjige vaš bliski prijatelj i da ga možete nazvati kad god vam padne na pamet.”

Njegovi sastavci iz engleskog jezika bili su odlični, a više od svega volio je čitati. Holden je strpljiv, samilostan i dobar, jedan je od rijetkih koji se druži s bubuljičavim, neurednim i nepopularnim Ackleyejem koji je živio u sobi do njegove u školi Pencey. Popularnom cimeru Stradlateru posuđuje sako, iako ga on nosi na spoju s djevojkom Jane u koju je Holden, makar si to nikad ne bi priznao, ludo zaljubljen i to ga većinu knjige izluđuje. Nije mu problem Stradlateru niti napisati esej iz engleskog jezika, makar mu je on na tome nezahvalan, a kad mu se Holden suprotstavi, još mu razbije zube. Možda u tome leži dio kontroverze? Holden se smatra kukavicom i sam za sebe kaže da nikad nije pobijedio u tučnjavi, a ipak svejedno izabire reći svoje mišljenje, makar ga je to u knjizi dva puta dovelo do tučnjave u kojoj je izgubio.

Više od svega, Holden prezire lažne ljude. To je razlog zašto će radije kavu popiti s dvije časne sestre i dati im novac za njihove ciljeve ili zašto najviše od svih poštuje svoju desetogodišnju sestru. On jednostavno cijeni ljude onakve kakvi oni jesu i kad se ne pretvaraju biti netko drugi.

Sestra je njegov svojevrstan bijeg od stvarnosti. Uspomena da je u njegovoj obitelji ostalo još dobrote, sad kad mu je jedan brat mrtav od leukemije, a drugi u potrazi za slavom. Roditelje ne spominje previše, a ipak… autor je ovo djelo s dvije riječi posvetio svojoj majci.

Knjiga je ovo pisana iz perspektive mladog Holdena, preanalitičnog, usamljenog, ranjenog. Holdena koji na sebe privlači pažnju, a da toga nije ni svjestan. Dovoljno je velik da može piti i pušiti, a dovoljno malen da uživa u trenucima sa sestrom u zoološkom vrtu. Nezrelo troši novac samo zato što ga ima, a opet, dovoljno je zreo da zna da se s novcem ne može kupiti sreća.

Nisam mogla u Holdenu ne prepoznati želju za utjehom. On to sam u sebi nije mogao prepoznati, tako da je Holden u pojedinim trenucima knjige sam sebe doveo do ludila. Igra izmišljene igre i razgovara s mrtvim bratom, što je svakako dovelo do toga je po povratku kući Holden završio u psihijatrijskoj ustanovi, iz koje i piše radnju “Lovca u žitu”.

Za kraj, nadam se samo da je Holden uspio izliječiti se. Barem onoliko da svoj sjaj pokaže svijetu. Lik je to koji ti se uvuče pod kožu, tako nesavršen kakav je, idealist i sanjar. Naslov knjige simbol je Holdenovog odrastanja i želje da za druge bude koristan, jer on zamišlja sebe kao osobu koja na rubu provalije u velikom polju žita spašava djecu koja se u igri previše približe rubu. On želi spasiti druge, a da istovremeno nije svjestan toga da i sam sebe nekako treba spasiti.

Holden je u jednom trenutku nestašice mjesta za spavanje prenoćio kod profesora Antollinija i makar je to druženje, nakon što je Holden usred noći zatekao profesora kako ga mazi po kosi, završilo neslavno, Holden je sačuvao poruku koju mu je profesor dao… Iako je između redaka ostalo sakriveno da je Holden nekoliko puta bio meta pedofilskih pokušaja, ovdje je bitna poruka koja ga možda najbolje opisuje: “Karakteristika nezrela čovjeka je da želi slavno poginuti za neku stvar, dok je karakteristika zrelog čovjeka da za istu tu stvar smjerno živi.” 

Ako se Holden s ovim riječima dovoljno motivirao, možda je na kraju uspio pronaći svoj put. Što vi mislite?

Do idućeg čitanja,

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete