Ono što je muškarac bez cilja, to je žena koja se BORI ILI BOJI. Ne zna se što je gore za nju. Niti jedan taj glagol joj ne stoji. A žene vole kad muškarcu stoji. Kad mu pristaje život u kojem se snalazi i trijumfira jer je usmjeren, častan i operativan. Odgovoran, od riječi. Tada se osjećaju sigurne i mogu biti ono što najviše žele biti – prepuštene i otvorene.

Muškarci pak imaju emotivni strah od žena i pred ženama. Strah od odnosa jedan na jedan. Što napraviti sa ženom kad ostanemo sami, ima li kakvo uputstvo na YouTubeu… Muškarci su hrabri u grupi, ali kad se suočiš sa ženom oči u oči pa zatitra junačko srce, pa se tresu koljena, a u trbuhu kruže ne samo leptirići nego i šišmiši, taj te osjećaj dezorijentira. Ne znaš kamo bi s viškom emocija, kamo bi s rukama, s knedlama koje glasno gutaš, s osjećajem straha od gubitka kontrole.

Taj strah muškarce krucijalno definira i kao predmet svoje životne borbe i postignuća odrede borbu protiv takvog sebe uz životnu zakletvu i nastojanje da se nikada ne predaju. I tu izgube bitku! Sa životom! Umjesto da odluče da će savladati taj strah unutar sebe, oni od tog straha cijeli život bježe i bore se rukama i nogama da se nikad više ne suoče s njim! Sve će napraviti da ga više nikad ne osjete.

Odluče iz tog straha i te nelagode da će biti „svoji“, da treba kontrolirati i da se čitav život klanjaju samo jednoj svetoj stavki – svom egu.
Tu svaki muškarac izgubi bitku sa životom i priliku da bude ispunjen i integriran, emotivni i psihički zdrav. Obično je to vrijeme za ta „kriva skretanja“ kod muškaraca tinejdžerstv – vrijeme prvih ljubavi i zaljubljivanja gdje se većina muškaraca „zaglavi“ i ostane emotivno zarobljena u toj dobi 15 – 16. Godini.


Nakon toga to postaje doseg i zrelost njihove emotivne dubine koju zatomljuju i negiraju nakon nekog vremena taj prostor definitivno osjećaju kao prazninu, nelagodu i napetost. Onda je nadomještavaju kroz količinu i širinu. To postaju njihove prave životne mjere. Perspektiva je isprazan i prosječan život u kojem će uvijek i u svakoj akciji i postignuću faliti neke dubine, nekog dubljeg smisla, zadovoljstva, konkluzije. Iz jednog uspjeha već istog trena planirat će se nova akcija, gledati u pravcu rješavanja novih problema i tempo će se pojačavati dok osoba potpuno ne izgubi osjećaj za opuštenost i udobnost.

Perfekcionizam, radoholičarstvo i sirovo upravljanje uz uvijek prisutnu nervnu tenziju i kompulzivne reakcije tijela stvaraju u okolini osjećaj macho muškarca koji je vrijedan i usmjeren, a samom muškarcu potvrdu da se njegov strah i vječita emotivna nelagoda ne vidi. On postaje osoba koja skriva svoj život i na taj način ima osjećaj kontrole i moći nad njim. Osjećaj da upravlja vlastitim životom, ima svoju bogatu intimu i vrlo je konspirativan. To mu jedino stvara satisfakciju u životu.

Taj osjećaj „ja kontroliram“ povezuje se s muškarčevim egom i hrani ga te čini barikadu prema njegovoj prilici da eventualno ponovno iskusi život. Taj stvoreni entitet, taj novi ja je lažna osobnost iza koje mnogi muškarci žive i umiru znajući (možda samo podsvjesno) da nikada nisu ni živjeli. Usput sahranjuju sve one koje su tobože voljeli i za koje su se žrtvovali, uključujući i vlastitu djecu.

Emotivni invalidi, vječito nezadovoljni, vrlo tašti i skloni kritici jer čovjeku kad nema dubinu ljubavi i (svjestan je da ju je jednom odbacio i ne zna kako do nje, jer ne može) jedino ostaje želja da se potvrdi u ispraznim, izvanjskim i površnim stvarima. Kao i djeci u dobi u kojoj su emotivno stali nikad ne jenjava želja za skupim igračkama i pohvalama okoline. To postaje njihova opsesija i njihova strast. Usmjerenje, fokus i način na koji svoju unutarnju frustraciju i „svoju veliku tajnu“ koju u međuvremenu zaborave uslijed vanjskih senzacija i ushita pokušavaju izliječiti.


Odnos prema ženama obilježen je tim prvim ljubavnim kukavičlukom i svako moguće prepuštanje ljubavi za sobom povlači nelagodu i klecanje koljena, knedlu i znojenje dlanova i onaj osjećaj (samo to ne osjećaj) nelagode, neugode i srama koji si i onda osjetio. Zašto se upuštati u to i komplicirati si život kad možeš seksualno rasterećenje i fejk udivljenje žena, ali ipak udivljenje kupiti.

Zbarit ćeš neku malu ih kvarta s dobrim referencama, čisto da sve bude po PS-u i to jer ti je dovoljno lojalna i sigurna da pred njom nećeš osjećati krda leptira u trbuhu i pa ćeš svoj posao macho frajera najviše odraditi iz društvenih obveza i razloga, a nagomilani stres, nezadovoljstvo i onaj osjećaj bijesa i kukavičluka koji si osjetio s 15 pred onom curom što si je volio,a nisi je znao imati i odigrati iskalit ćeš na nekom one night standu drogiran i pijan (jer si to možeš priuštiti) ili na nekoj plaćenoj prostitutki jer sve druge žene trebaju ispaštati radi ona pred kojom si ti ispao kukavica.
I neće te biti briga. Opravdavat će se i stavljati stvari pod tepih. Ma sve su one iste.

I tako ćeš negirati svoje probleme i uvijek će ti netko drugi biti kriv, a ti pred svima uvijek žrtva, usukanog životnog libida, uvijek na oprezu, na mišiće i kroz glavu. Doći će vrijeme kad ćeš biti još više razočaran i očajan činjenicom da nisi uopće ni živio.

Negdje u 15 dogodila ti se žena, dogodila ti se prilika, kako je vrijeme odmicalo nisi imao snage suočiti se sa svojim najdubljim potrebama i bedem ega i straha se samo pojačavao. Stvrdnuo si se, skamenio u nečemu što si sam sebi nametnuo i u čemu truneš, u čemu ti se i dalje tresu koljena i gdje i dalje gutaš tu knedlu.

Izađi iz tog oklopa danas. Nema veze jel’ imaš 30, 40, 50, 100 godina. Živi jedan dan kao muškarac! Predaj se i opusti, budi jednostavan i povezan sa sobom, sa svojim čuvstvima, sa ženom u sebi. Sa ženom pokraj tebe. Ona se tad ne boji, ona se tad ne bori.

Sanja Tatalović

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.