Ponovo sijam svojim optimizmom i zaraznom energijom. Opet se smijem. Opet vidim radost. Možda je neka boja iz dugine palete izblijedila, ali duga je i dalje tu. Sjetih se jednog razgovora davnog, s nekim prijateljem. Rekao mi je da sam Mangup, Veliki Ženski Mangup. Manipulator s naglaskom na inteligenciju. Da je zastrašujuće imati pored sebe ženu kao ja. Da to može muškarca da košta glave, ali da je izazov. Zamislila sam se. Da li sam to sve ja?

Nije nimalo jednostavno na Balkanu biti samostalna žena, u svakom smislu. Biti jaka ličnost, odvažna i odlučna, sposobna da riješava probleme, sposobna da se bori s troglavim aždajama ako treba. Biti jaka fizički. Biti lijepa i uz to inteligentna. Znati šta želiš i kad to želiš. Nije nimalo jednostavno reći da zarađuješ više od muškarca, da se ne bojiš da slijediš svoje snove, da znaš kad želiš pratiti životinjske instinkte, kad srce. Nije jednostavno biti s takvom ličnošću. Jesu li zaista muškarci zaplašeni? Da li se zaista plaše te „neukrotive“ zveri u ženi?

Kako jedna žena postaje sve to? Život te iskleše vjerojatno, nauči te od malih nogu kako da budeš jak. Naučiš kao tinejdžer da zarađuješ za sebe, da se boriš za sebe, da sam donosiš odluke. Živiš sa svojim ubjeđenjima. Učiš. Čitaš. Školuješ se. Ne samo u ustanovama koje zovu školama. Ja se nikad nisam družila sa ženama. Ne zato što nisam željela, već jednostavno se žene ne osjećaju sigurno pored mene. Većina žena. Ne znam zašto. Nemam taj ženski gen.

Ali sam imala drugove. Imam ih još uvijek. Mnogi od njih su bili ulični mangupi i ženskaroši koje je život isklesao. Da li se isti pronalaze ili je to samo fraza, tek – od njih sam učila muške priče, „šminkanje“ razgovora, s njima sam naučila kako da osjetim čovjeka. Oni su me školovali da bih umjela da zaštitim svoje srce od takvih. Upalilo je. Možda je trebalo da me nauče i od ovih „finih“ da se čuvam?

Mnogo sam naučila u knjigama. Tamo postoje sve životne situacije. Tamo postoje sve emocije, pa čak i one za koje ni slutili nismo da imamo. Tamo postoje potpuno novi svjetovi, dimenzije. Knjige su me školovale. Mama me naučila moralu i poštovanju, tata me naučio samostalnosti, moj razredni me naučio snazi. Sve ostalo je život. Jesam li zbog toga manipulator i proračunata? Možda u tuđim očima. Ja samo znam šta ne želim. Znam kad ne želim. Znam da pratim svoje snove i znam da muškarac koji me bude pratio kroz život mora da bude jači od mene. Emotivno. Psihički. Fizička snaga je previše jednostavna.

Problem je u tome što ja nisam princeza. Ja sam žena i ne treba mi spašavanje. Živim sama i brinem o sebi. Nisam djevojčica koja trepće okicama, umiljava se kao mačka, ide na manikir i glumi ranjivost. Znam da ujedem i ogrebem, znam da se branim i riječima, a ako treba i pesnicama.

Znam, muškarci vole glumiti zavodnike i vitezove, osvajati i loviti, ali ja nisam trofej za tvoju crnu knjižicu poraza. Jer to je sve što imena tu znače. Sve tvoje propuštene šanse za ljubav. Sve one koje su ti grijale jastuk, ali ne i srce. Sve one koje su ti davale tijelo, ali ne i usne.

Vidiš, nisam od te sorte što nosi markirane stvari, Manolo cipelice, i ne mogu da budem mazna i savršena. Jer nisam takva. Ja bijem životne bitke i vodim puno veće ratove od onih u shopping mall-ovima. Možda zato nisam idealna, ali ima muškaraca koji vole žene umjesto princeza. S njima ionako nikad ne znaš na čemu si.

I onda, jesu li takve žene stvarno zastrašujuće? Jesu li to zvijeri zarobljene u suptilnom tijelu? Ne bih rekla. Vjerujem da su takve žene izazov za pravog muškarca. Vjerujem da s takvom ženom čovjek može da bude samo bolji i srećniji od ovih prosječnih kućanica koje prate šta se dešava u komšiluku i na TV-u. Ovakve žene su u suštini jedno klupko emocija, jer muškarci ne znaju s kakvim su se demonima borile da bi bile jake. Ovakve žene su svoju ličnost iz prašine stvorile – i ponosne su na nju. Ovakve žene imaju ciljeve – i bore se za njih. Ovakve žene će se boriti i za ciljeve svog muškarca. One samo zvuče zastrašujuće. I biser je na početku samo kamen.

Selma Šljuka

Komentari

Ko sam ja? Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam) e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica (trenutno) tri knjige poezije, "Deseto nebo", "Maloljetni suncokret" i "Pjesme od krvi". Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam. Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.