Svaki put kada se s njim dopisujem imam scenario u glavi da ću izgubiti mobitel i da će ga neko naći, čitati našu komunikaciju, nazvati ludnicu, policiju i sve ostale ustanove i reći da postoje dva bolesnika u gradu.

Iako postoji ta doza straha da ću završiti u nekoj od ustanova, a opet se utješim činjenicom da će i on završiti sa mnom i da će nam tamo biti baš super, meni su naši razgovori po mjeri očiju, srca, duše i smijeha bez mjere.

Sve naše razlike mogu stati u jednu klasičnu priču. On totalno na zemlji, realan i racionalan, a ja u oblacima gdje realnost smatram najvećom iluzijom. On misli razumom (ne uvijek, ali neće priznati), a ja uvijek srcem. On voli minimalizam u prostoru, a ja bih u prostor stavila razdoblje baroka.

U svemu ostalom se slažemo.

On mi pojača smijeh na najglasnije svojim pričama, karikiranjima situacija, rekonstrukcijama događaja i doživljaja i izvuče iz mene ono što čuvam negdje u petama jer ne možeš tako pričati sa svakim. Svako bi ti na to rekao – “Ti nisi normalna.”

Bez predrasuda i ne klimanja glavom, sa svojim stavovima s njim ne moram biti zagrebana da bih bila shvaćena.
Posebnu priču bih mogla napisati o njemu jer on i jeste prekrasna priča sa suncem, vjetrom, kišom, gromovima i morem. Ali neću, ipak stranicu ovog portala prati preko 21.000 ljudi i bojim se da će mi se veliki broj pratilaca javiti i tražiti njegov broj mobitela ili link profila i ukrast mi vrijeme s njim. Mada se on i ne bi bunio, ako bi se našla neka koja zna pitu razviti, sarmu saviti, kolač napraviti i sve to u halterima ili mrežastim čarapama.

Istina je da sam htjela pisati o totalno nečem drugom, međutim posljednji razgovor s njim je moje misli odveo u drugom pravcu i odlučila sam pisati o tome. Pored svakojakih budalaština koje smo razmijenili to jutro, dotakli smo se i ljubavnih odnosa popračenih materijalizmom. Rečenica koja je meni zaparala sva čula iako znam da je iskarikirao: “Eeee moja Amina ti hoćeš iz ljubavi da se udaš i u kartonskoj kući da živiš.” Na sve što je rekao vezano za tu temu, moj komentar je bio – “To je široka tema za ovo kišno podne.”

Ali sad ću mu pisati o toj temi.

Istina je da više volim pričati o ljubavi nego o novcu, ali to ne znači da smatram da novac nije bitan. Novac ima svoju svrhu u ovom životu, da nema ne bi ni postojao. Smatram da je novac jednako važan kao zdravlje i ljubav. Znam da će ga iznenaditi ova moja izjava jer sam ja za njega romantična duša koja uživa u sitnicama i ima svoj svijet. I to je istina.

Ali sam i sigurna da će me shvatiti.

Isto tako znam da postoje oni koji bi me u startu osudili zbog ove izjave i proglasili materijalistom i lošom osobom. Zato što voljeti novac u našem društvu je loša osobina. Tačnije, priznati da voliš novac. Predrasuda kao i svaka druga koja čini smiješnim svako razumno rasuđivanje.

Kada nema ljubavi i brak se temelji na materijalnoj osnovi, život je bezobličan. Duh srlja poput ždrijebeta na pašnjaku i živiš u stravi. Ali isto tako, ako u ljubavi nema novca vlada napetost i nervoza kao da željeznom šipkom šibaš ljubav, duh, tijelo i živce. I to te dovede do iznemoglosti i na kraju oboliš. A kada oboliš i nemaš novac, lijekove kupiti ne možeš i prepušten si sudbini. Nedostatak novca poput virusa ulazi u sve pore života.

Svjedoci smo raznih prikupljanja novčanih sredstava za izlječenje mnogih ljudi. Te ljude ne može izliječiti samo ljubav koju osjećamo prema njima ili podijeljene objave o njihovoj bolesti na našim profilima društvenih mreža i lajkovi, nego im je potreban novac koji uplaćuju na njihove žiro račune ljudi koji novac imaju. Međutim, nevjerojatno je da mi ljude koji imaju više ili mnogo novca pretežno smatramo lošim ljudima. Ako neko ima novac ili je lopov ili mafijaš ili je tatin i mamin sin, ili je žena sumnjivog morala ili se dobro udala, što apsolutno nije istina. Poznajem ljude koji su svojim radom, trudom, znanjem i vještinama postigli veliku količinu novca i žive prekrasne živote. Ujedno su dobri i pošteni ljudi i usrećuju sve oko sebe. Ti ljudi nisu glasni i ne govore kako novac nije bitan, glasni su oni koji ga nemaju dovoljno, a žele ga. Naravno to neće priznati.

Kada neko potencira da novac nije bitan to radi s namjerom da sebe predstavi kao plemenitu osobu. Što je apsurdno. To su nam nametnule norme i okruženje u kojem živimo, prenoseći tu glupo uvjerenje s koljena na koljeno, a koje nema nikakve veze s plemenitošću. Tako da se za novac uvijek veže loš, prljav, proklet, a svi ga žele s nekim izgovorom. Zar to nije licemjerno? Ako tebe neko smatra lošim, prljavim ili prokletim, logično je da odlaziš i bježiš od tog nekog. Zapitaj se onda zašto novac stalno odlazi i bježi od tebe.

Istoj toj osobi da na primjer ponudiš izbor da kupi stan tako što će dići kredit, otplaćivati ga pola života i sastavljati kraj s krajem ili da za kupovinu stana ima novac u gotovini i živi obilje u svakom smislu, naravno da bi izabrao drugu opciju. To bi učinio svaki razuman čovjek na ovoj planeti. Pa, ako nije bitno zašto nisi “plemenit” i ne izabereš kredit i patiš se?!

Prije par godina u apoteci sam vidjela ženu plavu od masnica. Tražila je tablete protiv bolova, flastere i neku kremu. Nije joj bilo dobro i ponudila sam se da joj pomognem. Kada sam je upitala šta joj se desilo, odgovorila mi je da ju je muž pretukao. Njen odgovor je izazvao posebnu emociju koja je stlačila moj um, srce, dušu i želudac. Nagonski, baš kao što i pčela nagonski pravi med rekla sam joj – “Bježite od njega!”

Nemam gdje, ne radim i on me izdržava.” – riječi su koje su dugo dolazile u narednim danima. Riječi su koje mi često kao zvono na katedrali odzvanjaju u glavi.

Gotovo svi ljudi strahuju od nečega, a i ne znaju šta im je uzrok straha, ona je znala i suočila se s tim strahom. Unakaženog lica, ali zdravog duha, zahvaljujući ljubavi drugih ljudi koji su joj obezbijedili novac i pružili priliku da zaradi postala je sigurna u sebe i tako različita od drugih ljudi. Napustila je tog čovjeka. Novac nije najbitniji, ali je jednako bitan kao i sve ostalo što nam je bitno.

Istina je da stvari u kojima ja uživam mnogi nazivaju sitnicama. Te sitnice za mene su velike jer u meni izazivaju emocije koje mi prijaju. A svi mi težimo emocijama. Neko voli mobitele, satove, neka čuda od tehnologije i to je sasvim ok. Ja na primjer između ostalog volim knjige. Neke sam dobila na poklon, ali većinu sam kupila. Novcem, a ne maglom. Voljela bih imati veliku biblioteku u svome domu i možda ću je imati u zajedničkom životu sa svojim izabranikom, ali isto tako možda će on biti zaljubljenik u skupe automobile. Možda će sanjati neki baš preskup automobil i ja ću to poštovati i svojim novcem ću pridonijeti ostvarenju njegovog sna, Jer valjda je to poenta, da u ljubavi usrećujemo jedni druge i zajedno ostvarujemo snove.

Možda ćemo jednog dana odlučiti da se rastanemo i ja ću iz tog doma otići i imati za ponijeti knjige, ploče i štikle. A ako se on odluči otići, odvest će se u preskupom automobilu. Možda su stvari koje mene usrećuju jeftinije, ali nisu nebitne i to ne znači da i u drugim stvarima ne vidim njihovu vrijednost.

Kako god, znam da ću biti sretna jer sam sretna i sada. A sreća se postiže sada. Ako ne možeš biti sretan ovoga trenutka i naći razlog za sreću u svim životnim situacijama, nećeš biti sretan nikada. Tako živjeti neki nazivaju “svoj svijet”, ali znati to, nije sitnica. To je velika stvar.

Znam da bi bilo dovoljno da sam njemu samo napisala: “Novac je jednako važan kao zdravlje i ljubav.”

Ali eto, napisala sam vama, ono što sam i njemu.

Amina Mašić

Komentari

Zaposlena sam u Svijetu mašte. Radnog iskustva imam cijeli svoj život. Izbjegavam ljude koji mi govore da živim u dva svijeta: realnosti i mašti, jer oni ne primjećuju da ja živim svoju maštu u njihovoj realnosti. Počela sam pisati kao djevojčica ispod kuhinjskog stola po pločicama. Nastavila sam na snijegu granom, na zamagljenom ogledalu poslije kupanja, na prozorima prstima, na plaži po pijesku, u rokovniku kojeg nosim sa sobom. Pišem i kada zaboravim rokovnik, po svojim rukama. Pišem i kada sam sretna i kada me boli. Pišem i kada dišem i kada ne dišem punim plućima. Nemam granice ni u čemu. Jedem neograničeno, a mršava sam k'o grana. Slušam neograničeno muziku, a još nemam svoju pjesmu, Čitam neograničeno, a još nemam izdvojenu najdražu knjigu. Učim neograničeno, a uvijek postoji nešto što ne znam. Pišem neograničeno, a nikako da zapišem sve.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.