Iva Matijaško Degač: „Zašto nas svrbi?“

Priča o nama. Priča o ljudima. Ili možda bolje da napišem – horor današnjice pisan rukom žene.

Već dugo nisam, ali baš ga nisam, „zakeljila“ onako po svome. Onako zdravo seljački, priprosto i prosto kako samo ja znam. Već dugo se nisam osvrnula na događaje oko sebe. Već dugo nisam bila ona koja izleti na ekranu i ostavi bez daha. Već dugo nisam, a kao da jesam jučer.

Radio je treštao  isprekidane zvuke jedne od onih „preskače im cd“ popularnih stvari koje ne pjevaju o ničemu, a opet obaraju rekorde slušanosti. Muku je mučio spajajući se sa starim zvučnikom i probijajući se do mene na suvozačevom mjestu. Bio je utorak. I to onaj meni najdraži. Onaj koji je glumio ponedjeljak i pravio se važan, jer će ljudi nakon produženog vikenda raditi dan manje (barem oni sretniji koji ne rade za siću u stranim trgovačkim lancima, prodajući onaj moj već spominjani bezokusni kruh i rade od ponedjeljka do petka). Bio je utorak i ja sam bila sretna. Sretna što se mogu smijati s mamom u autu, dok preletavamo preko graba koje su nam ostavile ralice od ne tako davne zime i leda na cesti. Grabama koje mome tušu i ruci nisu igrali u korist.

Bio je utorak i ja sam se ponovno šminkala u autu.

„Opet glumiš Kleopatru?“ – rečem sama sebi gledajući se u odraz malog ogledala koje mi je titralo od vožnje u ruci „pa se ti iVERICE ne ustani ranije i šminkaj se u autu“, jer jutra su i tako precijenjena, vremena za spavanje nikada dosta. A, ja…ja sam odavna prestala biti ona prpošna jutarnja osoba koju mnogi ne vole, jer je glasna čim otvori oči. Barem sam bila.

Čak se i sama takva ne bih danas durala, jer je tišina sve što mi treba prije kave i cigarete. Čak se i sama ne bih smagala, samo zato što mi je nepojmljivo biti dobre volje ujutro. Samo zato što se jutrima ne volim nakon neprospavanih noći.

Radio je treštao, tuš je radio kreaturu iz mojeg oka, a mi smo bile poput podivljalih lovaca na grabe jureći po autoputu. I bilo je dobro. Bio je utorak. I mi smo bile sretne. Tihe u vlastitim jutarnjim mislima, ali sretne, jer možemo šutjeti zajedno. Nakon muke po Sizifu i zadnjeg pokušaja da od očne kreature i facijalne guzice napravim lice, veselo cmoknem prema ogledalu „takoca, sada možemo dalje“ stilom i okrenem se prema njoj. Bila je u svojim mislima. Mislima kojima sam se htjela uključiti, a opet nisam htjela smetati.

„Jesi čula za onog dečka?“ – prene me iz promatranja njezinog lika „onog što nosi križ do Zagreba iz Rijeke“.

„Jesam. Svaka mu čast, ali bojim se da ništa od toga nažalost“ – rečem, pa nastavim „odavna smo postali govna. Dižemo bune za retardirane stvari, a ono bitno ne vidimo. Bojim se da će došetati u jedno veliko razočaranje.“. I opet, nažalost, nisam pogriješila. Opet, nažalost je trulo u nama sve. Opet, nažalost, dižemo bune protiv različitosti, ali za istinu i pravdu ne borimo se.

Nije prošlo ni dva sata od jutarnjeg razgovora u autu kada sam dobila poruku „opet sam na tapeti“. Znala sam da mi je to znak za pomoć, znak za uzbunu, znak za pružanje podrške prijateljici. Nisam htjela trošiti vrijeme na poruke, uzela sam mobitel i okrenula njezin broj. S druge strane me nije dočekao njezin zvonki, mladi glas kao uvijek. S druge strane me dočekala povrijeđena srna, a ne žena koju ja znam i volim.

„Kažu da lažiram podatke. Kažu da sam lažna i sama. Kažu da je moj projekt hrpa besmislica koju plasiram radi samopromocije“ – bilo je sve što mi je rekla, čak i premalo, a opet dovoljno da poludim i zaurlam u slušalicu „dobro je li sada bilo dosta!“

Isprva je pomislila da napadam nju i njezinu potištenost u glasu na koju nisam naučila, onda je stala, jer je znala da ide moj monolog. Ipak me dovoljno dobro poznaje. Ponekada bolje i od mene same. Uzela sam zraka i oplela „je li bilo dosta takvih komentara sitni duša? Duša koje se nisu udostojale same pokrenuti nešto, već seru po drugima. Po odvažnima. Po jebeno hrabrima koji su danas tu. Koji nisu pobjegli trbuhom za kruhom. Koji planiraju ulagati puno više u razvoj Je li bilo dosta da se takve sluša? Sluša se tko ti govori, a ne što. I treba li ti još jedna tura tableta za i tako već rastureni želudac?“. Treštala sam u slušalicu poput onog svog starog radija u autu. Treštala i kipjela od bijesa. Pa dokle više?

Dokle više jala i obezglavljenih ljudi? Dokle više sranja u i tako zatrpanoj septičkoj jami od života. Dokle više zemljoradnje, ali ne one na polju, već pod drugim ljudima? Dokle više zla?

Ako imaš pravi cilj, ne podrže te mnogi, već samo šačica istomišljenika s par dinara u džepu koji te mogu samo podržati, ali ti ne i pomoći. Ako imaš ideju ili ti je drugi bezobrazno ukradu ili te potkopaju, samo zato što, eto tako, nisu oni došli do nje prije, nisu za ideju znali, nisu ideju mogli smisliti sami. Ako si drugačiji, ne vole te. Ako si realan, mrze te. Ako voliš svoje, razapnu te. I to samo zato što ih svrbi. Samo zato što se češkaju. Jalom i bezumljem. Otrovom i pakosti.

I dokle više pitam ja vas? Dokle će običan čovjek nositi križ u ime onih koji ga ne mogu nositi sami? Dokle više će sitne duše potkopavati one s idejom?  Dokle više mislite da je ispravno bacati kamenje na različitosti, umjesto umijesiti kruh siromaštvu? Dokle vas više misli svrbjeti, dok nam mladost odlazi preko granica? Dokle više ćemo voditi bitke međusobno slijepi na realnost? Hladni na sućut? Gordi na ljudskost?

Po meni vrlo jednostavno. Dokle god nam govna budu preko glave i od njih ne vidimo sebe, ali naziremo tuđi uspjeh, spremni da ga zatrpamo još većom hrpom govana, jer nas svrbi naš dobro nam znani jal. Dok nas češka naš dobro nam znani prijezir. I dok se zadnja glava bezumlja ne uguši u smradu svojih krivih odluka i parola što strašno zvuče.

Zato, ne budite govno, budite čovjek i borite se. Borite se za svaki križ koji je nosio taj čovjek na leđima. Borite se za svaku ideju koje se sjetio netko prije vas. Borite se za dobro, jer zla i tako ima previše oko nas. Borite se za jutra koja započnete sretni, jer je kraj vas netko tko vas bezuvjetno voli, kao moja mama mene. Kao ja nju. I zbog nje ću ponovno zavoljeti jutra i hiperaktivno prepričavati svaku sitnicu dok pola grada spava i mrzi jutro, kao ja danas, jučer. Da mi ne ode sa zadnjim sjećanjem na moje lice pogaženo od vremena u kojem živim. Vrijeme je za promjene. Vrijeme je za buđenje.

Vrijeme je sad, pa makar nam najveći hit i bio u tipu “preskače im cd”!

Iva Matijaško Degač

Komentari

Iva Matijaško Degač

Rođena u gradu na četiri rijeke u kojemu živi i biva do dana današnjeg. Vječni anarhista, reformista, buntovnik - i to sve u ženskom rodu. Mačkarica i veliki prijatelj životinja, te pokojeg čovjeka. Voli prirodu, cvijeće i dobar stari r'n'r. Pisanjem se bavi od rane dobi, ali vrlo brzo lijepo izražavanje mijenja uličnim govorom,  jer po njoj "lijepe riječi su za djevice i malu djecu, a ja nisam niti jedno od toga dvoje odavna" - koliko ima istine u tome prepušta vama, jer malo tko uistinu ima pristupa njezinom biću, duši i pojavi. Škorpion po horoskopu koji dugo pamti, brzopotezna na jeziku i veliki ljubitelj ironije. Ona je Iva i ona je naša La Femme.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete