Kako se boriti s napadima panike?

Tog jutra sjedila sam u ambulanti čekajući prozivku svog imena. Nokte sam već dobrano izgrizla, iako sam si u tom trenutku ponavljala kako se ništa novo ne događa. Ništa novo osim stresa kojeg svakodnevno proživljavam.

To što mi je jučer pred vratima zvonila hitna bio je  samo vapaj mog organizma nakon kroničnog stadija umora.

Ne jednom da sam progutala puna usta nepravde svjesna da nisam samo ja takva. Većina ljudi koja po sistemskim pravilima igra životni rulet, dobije barem blaži oblik štetočine koja nam se naklati na organizam. Što se tiče Balkana, vladaju posebne vrste bolesti kojima je uzrok pronađen, ali lijek još nije. Posao, brzi način života i stres koji pojedemo usput, sigurno nas neće milovati po čelu i spasiti svojih posljedica.

Od svih loših stvari, koje sam u zavežljaju ispratila do prvog kontejnera, prikrila sam par onih najgorih koji su me izjedali iznutra. Jedno sam sigurno znala, nalazi krvi neće mi pomoći. Moja krv je sasvim u redu.

Ubodom igle neće nestati sva tjeskoba koju sam progutala.“ Možda je do štitne žlijezde? Da, zasigurno je ona.“ – mada sam već bila na pretragama koje su pokazale uredan nalaz, nije me ništa drugo moglo dovoditi do ovih granica krajnosti. Umorno bih teturala po cijeli dan, no čim bi dotakla krevet moje misli bi se uhvatile u koštac i mijenjale se brzinom svjetlosti. San nije dolazio na oči dok zora ne pokuca na  vrata neba, a posao je tražio mnogo više sna no što sam ga mogla priuštiti. Nekad mi se činilo da ne mogu ni disati, pa bih skočila iz kreveta po čašu vode i udah svježeg zraka.

„Nije mi ništa, samo sam umorna. Nedruštvena sam baš zbog nesanice i stalne potrebe da se odmorim u samoći, a tjeskoba koja me tišti znak je da sam došla do zasićenja na radnom mjestu. Ili zasićenja društva među kojim živim. Da, zasigurno je to“ – uvjeravajući samu sebe, čula sam u daljini svoje ime. Bila sam na redu za preglede, nalaze, bockanje iglama, snimanje glave, pregled štitne žlijezde i ostale medicinske čarolije.

Nakon kratkog čekanja u ordinaciji prišao mi je liječnik s blagim osmijehom na licu. Prva rečenica koja je bila upućena direktno meni zvučala je kao početak španjolske serije s Bečkim završetkom, dakle nemoguća za shvaćanje.

„Imate klasične napade panike koji su obilježeni iznenadnim osjećajem straha i bojazni od smrti. No, kod Vas nisu izraženi u tolikoj mjeri. Na Vas trenutno utječu popratne pojave kao što su lupanje srca, vrtoglavica, poremećaj znojenja, osjećaj gušenja i tjeskoba koja Vas dovodi do takvog umora. Ako pomislite da ćete pasti u nesvijest ili će Vam srce lupati takvom brzinom da mislite kako Vam infarkt kuca na vrata znajte – Vaš napad je aktivan. Uzrok nastanka Vam ne mogu točno potvrditi, ali obično nastaje kad su u pitanju velike životne promjene koje dođu iznenada i bez pitanja. Vjerujem da je tako bilo i u Vašem slučaju.“

Blijedo sam ga gledala ne shvaćajući smisao ni težinu njegovih riječi. Htjela sam iskočiti i svoje kože i pobjeći što dalje. Zapitala sam se „je li zbog toga stalno u pratnji imam crne misli koje otežavaju i najsretnije trenutke?Jesam li zbog tih napada ovoliko preplašena od smrti? Zbog svih tih silnih tumora koji su zahvatili krila moje obitelji? Jesu li panični napadi razlog mojoj bez volji i ciljevima koje zacrtam pa poslije par dana potonu dublje od Titanika? Je li panika kriva što ne mogu naći mir koliko god lutala? Što ne izlazim? Što se ne družim? Ne jedem i ne spavam? Što svakim danom sve manje mogu podnijeti nepravde koje gledam vlastitim očima?“

 Da sam mogla poludjeti svjesno, vjerojatno bih izabrala taj trenutak.

Napustila sam bolnicu s dijagnozom i završenom medicinskom obradom. Znala sam što mi je, a to je bio prvi korak ka liječenju. Srce mi je tek tad počelo lupati luđačkom brzinom kad sam shvatila što se zapravo dogodilo i koliki put je ispred mene. Tek sam na pola puta. Čak i dok vam pišem ovaj tekst, osjećam nemir i znojenje cijelog organizma, jer priznajem.

Priznajem, bojim se. Priznajem, lagala sam se da nije ništa. I nažalost, ne mogu vam ponuditi lijek koji ćete kupiti u najbližoj ljekarni.

Lijek je u nama. Lijek počinje djelovati onda kad se i mi trznemo, sami ili uz nečiju pomoć, sasvim nebitno. Lijek ćete naći u vlastitom srcu onda kad prestanete nijekati i potražite pomoć.

„Teško je, ali nije nemoguće.“ rečenica je koja me svako jutro usadi na noge i ulije nadu za novi dan. Ne mrzite Boga, život ni sebe. Pomozite si. Kao što ja pomažem sama sebi da bih preživjela. Opstala. Živjela.

Monika Pavlović

Komentari

Monika Pavlović

Ja sam Monika. Jednostavnost života ukrašavam šarenilom kojim je obojan. Kao prava Vaga, uživam u pravednosti i borim se za nju, kad god je prepoznam. Volim suncokrete, boje i ljude koji čvrsto vjeruju u svoje snove Izluđuje me vlastita konfuzija, nametnuti stavovi i ljudski kukavičluk. Nadam se da ćete uživati u tekstovima koje pišem, kojima predstavljam vlastita razmišljanja i vodim svoju borbu s vjetrenjačama života.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete