Pozitivni izvještaj – Koga briga za bolesnu djecu?

Nijedne subote kao ove nije mi bilo teško složiti Pozitivni izvještaj. Nije do subote i nije do tjedna. Do mene je. Zaklela sam se sama sebi kad sam počinjala s ovim projektom da ću s vama dijeliti sve ono lijepo i pozitivno što svaki tjedan primijetim, jer o lijepim stvarima se premalo piše i priča, a ružnih priča su puni mediji.

Ružnih priča popraćenih zvukovima glasnih grla koja viču protiv Istanbulske konvencije, a da o njoj pravog znanja nemaju. Pozivanje na vlastita prava nikad nije bilo glasnije, ali sve pod teretom onih koji nam ta prava žele uzeti. Koji li su to samo „oni“? I dokle ćemo si sami izmišljati „njih“ koji nam žele nauditi? Jer dok to radimo, političari na našoj gluposti jebeno dobro žive. A narod? Onaj koji je bio grlat kad se radilo o umišljenoj prijetnji, ostao je tih kad je jedan otac na leđa stavio simbolički križ i uputio se prema Zagrebu pješke. Križ koji je ponio pripada bolesnoj djeci u Hrvatskoj, onoj za čije liječenje nema novaca.

Jesmo li mi ista ona država koja je za malenu Noru u rekordnom roku uspjela skupiti novce za liječenje? Ah, da… I to smo uspjeli zasrati osnivanjem udruge koja je novac, nakon Norine smrti, potrošila na što? Zna li netko? Ono što svakako znam je da na poslu svako toliko skupljamo za bolesnu djecu. Nedavno smo skupljali za malenog dječaka kojemu je, nakon što je oglušio, država financirala jednu pužnicu, a drugu ne. Jer druga mu ne treba? Iznos od 24 tisuće eura roditeljima je bio nedostižan i pozitivna vijest bi valjda bila da su se građani organizirali pomoći. Super. Dokle tako? I zašto nas za takve stvari nije više briga?

Ne znam što se sa svima nama događa, evo, ne znam… Jesmo li poput mog psa, koji je do mene došao u tako groznom stanju da ga nikakva ljubav više ne može pretvoriti u „normalnog“? Jesmo li toliko oštećeni i navikli na siromaštvo da se ložimo samo na nacionalne fore, dok nas unutarnje zadovoljstvo, osim ako nam i to nije naloženo, uopće više ne zanima? Jesmo li čak otišli tako daleko da ispunjenje vlastite svrhe smatramo bogohulnom? Jer ne bi li nam netko drugi trebao reći koja je naša svrha? Crkva na primjer… Roditelji, društvo, susjedi…

Jedna prijateljica mi se nedavno vratila s Kube i dok je opisivala golemo siromaštvo u kojemu ljudi ondje žive, shvatila sam nešto… Kubanci nemaju prava, jedu i piju samo ono što sami uzgoje. Država se brine za njih u smislu zdravstva, školstva, kulture. Zaboravi Coca-Colu i Internet. I da bi lakše podnijeli takav način života, prilagodili su se. Dani su im ispunjeni veseljem i plesom (koji im je u krvi), ali i šarolikim pokušajima izvlačenja novaca iz turista. Jer novac je ono što zaista nemaju i žive u velikom siromaštvu. I dok mi je moja Jelena tako pričala o Kubi, mada smo kilometrima i mentalitetom daleko od te države, nisam mogla ne sjetiti se cijelog našeg Balkana. Čak ni Slovenci, za koje smatramo da žive bolje od nas, za sebe neće reći da im je dobro, već će se žaliti na vlastitu nezaposlenost i korumpiranost vlastitih političara. Hrvatska koje je dio Europske Unije zasigurno od tada nije procvjetala, mada je djelomično iskoristila EU fondove. Ostale zemlje neću ni spominjati. Jer ono što im po tlu teče, sigurno nije med i mlijeko, nego je više nalik onome što se događa u Slavonskom Brodu – katastrofa koja se očito događa svima nama pred očima, a niti mi niti oni koji su za to izabrani, ne rade dovoljno da bi to spriječili.

Tako da ispričajte me što je za mene u ovom tjednu pozitivno to što Brođani više ne šute. Što i oni i njihova vlast otvoreno govore o svojim problemima i za njih traže rješenje. Slušala sam odgovor ministra koji je mrtav hladan konstatirao da se na priči o zagađenju pitke vode u Slavonskom Brodu žele prikupiti jeftini politički poeni. Pa to je istina. Što bolje privlači pažnju nego slike djece s maskama za kisik? Što bolje privlači pažnju od podatka da se djeca u osnovnoj školi u Slavonskom Brodu sve češće razbolijevaju od raka? Pa nama ni to nije dovoljno! Bolesna djeca pa što!

Pa zato je Saša iz Rijeke hodao do Zagreba, da privuče pažnju na BOLESNU djecu za čije liječenje nema novaca. Privukao je pažnju stotinjak ljudi koji su ga prozreli da je fejk. Jer taj križ je nosio kao simbol, a nije se pozivao na Crkvu. Sram ga bilo. Bolesna djeca? Pih. Na Krista ili nešto vezano s njime se trebao pozvati i izmisliti neprijatelja naroda pa da vidiš prosvjednika.

Tako da… dok je ljudi koji će biti čudni i dizati svoj glas… dobro je. Dok je onih koji će pregrmjeti vlastiti sram, ponos ili udobnost, kako bi napravili nešto za opće dobro… Općeg dobra će i biti. Ali bez pojedinaca neće.

Sve vas ljubi, žalosna, ali puna vjere, Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete