Znate koja je naša najveća mana i najveća greška koju pravimo u životu? Previše često zaboravljamo koliko vrijedimo. Svi mi, a žene pogotovo. One su pravi stručnjaci u toj oblasti. Ma šta stručnjaci, šampioni!

Zaboravljaju koliko vrijede kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ne znam da li se to izgubimo u moru obaveza koje imamo, da li je jednim dijelom možda krivac i sredina u kojoj smo se zatekli. Nisam sasvim sigurna, ali sigurno je i ona sama uplela svoje prste u ovakve tokove sudbine, jer gdje se to ona nije zavukla u naše živote. Međutim, zaista je činjenica da zaboravljamo koliko vrijedimo. Zaboravljamo na onu glavnu obavezu koja treba da nam je svima prioritet: da se trudimo koliko god je to u našoj mogućnosti oko sopstvene sreće i poštovanja vlastitih vrijednosti. Ali ne, mi to uporno zanemarujemo, a na vrijednosti zaboravljamo. I to tako stoji jer ni čitav ovaj sistem nije zasnovan na takvom principu da se nađe neko ili nešto da nas na to podsjeti. Nikoga nije briga. Čak ni nas same.

Znam, jer sam i sama takva. U zadnje vrijeme sve češće zaboravljam reći sebi “Hej, budalo, de malo stani, uspori, pogledaj tu ženu u ogledalu“. Stvarno bih trebala to uraditi. Trebala bih jer zapravo tu ženu u ogledalu gotovo da uopšte ne prepoznajem. Stanem, pa je gledam, i gledam. Ne, ne prepoznajem je. Tek neke naznake one “nje” koja je bila. Vidim da je umorna, da je zabrinuta  i da ne misli uopšte na sebe. Vidim da je dobila onu boru što se usječe od brige između obrva i tamne krugove oko očiju. Vidim je da stalno važe između važnog i lijepog, vidim da krišom gleda nešto za sebe dok ipak izabere naposlijetku nešto za druge. Tako svaki put. Sve ja to vidim. I ćutim i dalje. Ćuti i ona, ne žali se. Smije se. Rekao bi čovjek da ta nema nijednu brigu ovoga svijeta, da je pokupila sve njegove najljepše osmijehe te se sad njima razbacuje. Ne vide ljudi težinu ako se smiješ. A to je važno, zar ne? Da ne vide ljudi. To što ti vidiš, to nije važno. E pa znaš šta? Važno je. Itekako je važno.

Kažem sada: “Dosta je.” Kažem to prvo sebi. Kažem to onda svakoj ludoj ženi koja je sama sebe stavila u takav položaj u sopstvenom životu. Kažem to svakoj budali koja je samu sebe osakatila brigama koje je bespotrebno sebi natovarila na leđa koja nisu dovoljno jaka da ponesu sve probleme ovoga svijeta na sebi. Dosta je. Dođavola vidiš li šta si od sebe uradila? Sama si to sebi napravila. Sama si sebi stavila ular oko vrata pa tegliš kao mazga za petoro, a ne za jedno. Što to radiš? Što samu sebe sabotiraš? Zajebi druge. Zajebi  sve što kažu i što misle da ti trebaš. Ti si ta koja treba da misli za sebe.

Slušaj me sad dobro. Odlična si. Ti si ono najbolje od tebe što možeš biti ali nemoj to da radiš. Postoji na ovom svijetu toliko toga bitnijeg od svega što si sebi nametnula tako da malo popusti uzde. Vidiš kako su zategnute, vrijeme da malo kreneš u lagano kaskanje. Presaberi se  i razmisli o svom životu. Razmisli zbog koga ti se ta bora usjekla između obrva? Razmisli zbog koga su ti ti tamni krugovi prekrili pola tog lijepog lica? Pitaj se da li si srećna. Jesi li? Znaš li da si zaslužila da budeš? Jesi li uopšte svjesna toga?

Dođavola, prestani da štediš na sebi! Zar ne vidiš da niko to više ne radi? Zar ne vidiš da to tvoje ustezanje tebi ne donosi ništa dobro jer nikoga nije briga? Ti si ta koja mora da se bori za sebe. TI si ta koja je odgovorna za tvoju sreću, ona koja mora da se bori, da trga i da lomi svakoga ko odluči da te učini nesrećnom ili ko se usudi da ti skine taj osmijeh sa lica. Da, baš ti! I ne okreći glavu od svakog izloga kraj kojeg prođeš jer misliš kako će ti tako biti lakše da sačuvaš koju markicu za tamo nešto bitnije. Šta je bitnije od tebe? Kome si ti bitnija od njega samoga? Hej ludo! Vrati se.

Vrati se  i slobodno pogledaj te cipele što ti svaki put mame pogled kad prođeš tuda. Stani, slobodno ih pogledaj. Pa šta ako ti nisu neophodne? Kao da se cipele kupuju samo onda kada su neophodne. Prava žena cipele kupuje onda kada joj se svide tako da i ti slobodno možeš sebi dati oduška i ući u tu prodavnicu i kupiti sreću što ide na dvije noge. Znamo da si zaslužila. Zaslužila si biti srećna, zaslužila si i sve cipele ovoga svijeta ako je to ono što će te barem na tren učiniti srećnom! Zaslužila je to ona ti u ogledalu što brine o svima oko sebe. Što brine da je ručak skuhan, odjeća oprana i dijete čisto. Ona što ide spavati poslednja a ustaje prva! Ona čiji se trud ne vidi dok god radi a čim prestane biva haos. E da, baš ona ti.

Krajnje je vrijeme da shvatiš da imaš svo pravo ovoga svijeta na sreću. Da ti je to obaveza, dužnosti i glavna briga! I da, naravno da ne zaboravim. Imaš pravo na one cipele. Ne uopšte nije važno što nemaš šta da uz njih obučeš da si odmah otišla da ih kupiš! Ti imaš pravo da budeš srećna! A kad je već tako, budi srećna u novim cipelama.

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.