Što me naučilo jedno obično drvo?

Proljeće je konačno odlučilo pokucati na vrata. Za mene je to značilo samo jednu stvar: konačno mogu bez debele zimske jakne izgubiti poslijepodne u prirodi. Obukao sam tanku proljetnu jaknu, obuo stare patike i pozdravio stan zaključavši vrata. Ima jedno posebno mjesto na koje se volim zaputiti kada vremenske prilike to dopuste. Strma stazica koja počinje iza obiteljske kuće nebrojeno me puta dovela do malenog proplanka skrivenog u gustoj, crnogoričnoj šumi. Danas sam ponovno zakoračio na nju, dopuštajući si da zaboravim vrevu grada bar na jedno poslijepodne.

Zakoračio sam na nju gotovo sneno, dopuštajući da me odvede kamo želi. Korak po korak ostavljao sam kuću, a s njom i vrevu grada za sobom prepuštajući se čistoj prirodi. Uživao sam u svježem zraku i cvrkutu ptica koje su se počele vraćati s juga pa isprva nisam primijetio da sam u jednom trenu skrenuo i da proplanak više nije moje odredište. Ne, danas me staza odlučila odvesti na jedno drugo mjesto. Natjerala me da pokraj jednog velikog lovorovog grma umjesto skrenem lijevo. Na tom prirodnom raskršću obično produžim ravno i za niti deset minuta sam na mojem predivnom proplanku. Danas je izgleda trebalo skrenuti lijevo.

Nema veze, poznajem tu šumu kao vlastiti dlan. Točno sam znao gdje će me staza odvesti. Svejedno, ostao sam malo začuđen kako sam uspio krivo skrenuti. Nastavio sam hodati po toj stazici iščekujući konačno odredište. Već mi se polako nazirao osmijeh na licu, jer sam znao da će me umjesto proplanka danas dočekati najveće drvo koje sam vidio u ovome gradu.

Taj me prastari hrast još jednom dočekao raširene krošnje s gomilom vrapčića koji su se vrzmali po njegovim granama. Vjerojatno je to bilo najstarije stablo u ovoj šumi. Ma, moralo je biti. Krošnja mu je nadvisivala skoro sve drugo drveće bacajući gustu sjenu na sve što ga okružuje. Široko deblo zaštićeno izbrazdanom korom podsjećalo me na stijenu koja se više ne da pomaknuti. Mreža razgranatog korijenja za koju nitko ne zna koliko duboko seže iz dana u dan mu osigurava hranu i služi kao najjače sidro pomoću kojega se opire orkanskim burama koje ovdje znaju puhati.

Prekriživši noge sjeo sam u hlad njegove krošnje i nekoliko se minuta divio tom impozantnom stvoru pored kojega sam prošao nebrojeno puta. Uvijek ga uzimah zdravo za gotovo, nikada na njega nisam obraćao previše pažnje. Danas, kada sam konačno sjeo u njegovoj blizini i zastao da ga promotrim i iskažem mu poštovanje koje zaslužuje, jedna mi je misao pala na pamet. Jedna, jedina misao koja mi je razvukla osmjeh preko cijeloga lica. Misao zbog koje ću vjerojatno do kraja dana biti sretan.

Pomislio sam kako ovaj impozantni hrast, ovo najveće i najsnažnije drvo u šumi nije od uvijek bilo takvo. Ne, započelo je svoj život kao i svako drugo drvo. Jednoga dana, prije sto ili više godina jedan je drugi hrast odbacio svoje žirove. Na stotine njih. Neke su pojele ptice, neke su si vjeverice spremile za zimnicu, a neki su pak dospjeli u vlažno tlo i ostali u njemu dovoljno dugo da proklijaju.

Jedan od tih žirova koji su proklijali bilo je i ovo drvo kojemu se upravo divim. To snažno, gorostasno deblo svoj je život započelo kao običan, mali, ni po čemu poseban žir koji je jednoga proljeća proklijao i pustio svoje prve slabašne listiće da upiju sunčeve zrake. Bila je to u početku sasvim mala biljka, tek još jedan izdanak u prirodi. Međutim, kako je vrijeme odmicalo tako je drvo polagano raslo. Njegovo je deblo počela prekrivati kora koja ga je štitila od zimskih mrazova. Njegova je krošnja svakoga proljeća bila sve bujnija, sve šira. Raslo je iz godine u godinu. Odolijevalo je orkanskim burama, zimskim snjegovima i gusjenicama koje su se ponekad hranile njegovim lišćem.

Prošlo je jako puno godina prije no što je jedan običan žir postao ovo najveće drvo u šumi. Svaki snijeg ga je natjerao da još malo zadeblja koru kako se srž ne bi smrznula. U svakom sušnom razdoblju korijenje je moralo zaći još malo dublje u zemlju da pronađe onih nekoliko kapi zaostale vode neophodnih za preživljavanje.

Hrast koji me danas obradovao zajedno s misli koja mi je pala na pamet dokaz je da svako živo biće postoji u surovom okruženju. Svi smo mi okruženi izazovima. Nekada su to sasvim mali izazovi, a nekada oni koji nas mogu koštati glave. Ipak, svima nam je dana šansa da se izborimo. Svi to nosimo u sebi. Svatko od nas posjeduje dar i sposobnost izvući se iz nevolje na najpovoljniji način.  Jedino što moramo je prepoznati priliku. Iskoristiti je. Pobijediti okolnosti.

Svi na ovaj svijet dolazimo isti, a život nam potom servira različite izazove. Međutim, svaki je izazov moguće savladati, svaku kušnju proći.

Ako ikada pomislite da nešto ne možete postići, da se ne isplati truditi i da će vas život slomiti, sjetite se ovog hrasta, danas najvećeg i najsnažnijeg drveta u šumi. Svake godine od kada je žir iz kojega je izrasta proklijao mogao je odustati nebrojeno puta. Nije ni jednom. Vidite ga sada, postao je kralj šume.

Ako on nije odustao, zašto biste vi? Ne želite li i vi biti kralj šume?

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete