Divni, neprimjereni i u srcu uvijek divlji ljudi…

Jeste li vi normalni? Ozbiljni? Da? Onda ovo nije tekst za vas… Vi ostali, koji se s vremena na vrijeme hihoćete i ponašate neprimjereno, come to the dark side!

Još od rođenja zvali su me “vrtirepka”. Bila sam jedno od one djece koje se na obiteljskim okupljanjima odraslim muškarcima koji sjede za stolom i piju, uvuče u krilo i s njima ostane sjediti i pričati, bar malo. Izbezumljene žene zvale bi me, a tata bi samo odmahnuo rukom i pustio me sjediti s njima i zabavljati ih svojim pitanjima. Oduvijek me privlačio smijeh, druženje, šušur bilo koje vrste. Totalna suprotnost osami koju obožavam kad se povučem u svoje misli i pišem, ili se satima udubim u knjige.

Taj ying-yang u meni posebno je došao do izražaja kad sam postala majkom. Ta potreba da imam obje strane koje čine mene – divlju, plesnu, slobodnu i onu drugu – odgovornu, organiziranu i posvećenoj duši, tada me uvjerila da obje moram njegovati da bih ja – bila ja. Imala sam 26 godina i tek sam se udala, kad sam ostala trudna s prvim sinom. Radila sam kao pripravnik u odvjetničkom uredu i učila za pravosudni. Idućih pet godina života sažela bih ovako: (naporna) trudnoća, beba, dojenje, rad, (naporna) trudnoća, dojenje, rad. Dječje bolesti, promjena posla, ručkovi, svaki petak posjet bolnici jer je jedan ili drugi bolestan. Te zime kad sam počela raditi, a doma imala dvije bebe, prehodala sam bronhitis i upalu pluća. Ja nisam postojala. Kakve knjige! Kakvi izlasci! Posao, bebe, ručkovi, toplomjeri…

Takav tempo i takav život traje određeno vrijeme. Sva sreća! Zato ja majkama koje tek rode kažem da prva tri mjeseca samo prežive. Jer preteški su. Nitko te na to ne može pripremiti, koliko je to naporan period. Ali prođe.

Tako je prošao i moj petogodišnji period u kojemu su moje bebe stasale u dječake. I odjednom imam taj neki novi život, a ja u njemu s istim snovima, nadama i strastima. Samo pojačanima za nove duše koje sad hodaju uz mene. I dalje želim pisati, čitati, putovati. Čak i više. Jer posvećujući se obitelji, vrijeme prođe, a ona moja luda, slobodna strana strpljivo čeka svojih pet minuta.

Kad sam nakon pet godina ritma trudna-dojim došla kod mojih na uskršnji doručak i rekla: “Tata, ja više ne dojim”, on me pogledao i stavio na stol bocu rakije. Samo mi znamo da ta gesta uopće nema veze s rakijom. Ta gesta je značila moj povratak sebi, da će ona moja divlja strana postojati (ako želim) iako sam postala majkom. I od tog dana, počela sam sebe barem ponekad vraćati na prvo mjesto i nakon što hiperodgovorno obavim sve svoje dužnosti, brižno, pažljivo i s puno ljubavi njegujem onu slobodu u sebi. Uravnotežujem svoj ying i yang.

Kako to obično biva, tako su se i meni u životu od tada počeli okupljati ljudi koji također imaju potrebu ne odreći se onog luckastog dijela sebe samo zato što su odrasli i odgovorni. Umjesto da pucamo po šavovima jer imamo hrpu obaveza, mi se šalimo, izlazimo, pijemo, družimo se… Imam te neke svoje krugove luđaka i budala i tako se otvoreno nazivamo, te neke divne ljude koji misle, odišu i zrače slobodom, čistoćom i strašću za životom. Kako vrijeme prolazi, sve više oko sebe imam takvih “budala” koji ti na Viberu šalju najneprimjerenije slike, kojima ništa nije sveto, koji se šale sa svime što postoji. Najdivniji su to ljudi kojima je srce čisto poput obzora poslije kiše. Ljudi su to koji NIKAD nemaju figu u džepu i kojima vraćam istom mjerom.

I ta neprimjerenost nas hrani. Ta hihotanja, sprdnja na svačiji, a posebno na vlastiti račun. Priče o sexu. Ruganja vlastitom životu dok jedan drugoga istovremeno hrabrite da ostvarite svoje snove. Red uvreda, red hrabrenja. Pola sata ozbiljne priče, par rakija. Divni su to, neprimjereni i u srcu uvijek divlji ljudi. I nalaze se posvuda oko mene. I druže se sa mnom. Hrpa smo luđaka koji naizgled normalni hodamo svijetom. Sve štima. Osim onog divljeg sjaja u očima koji tinja svakome od nas. Ili  možda baš zbog toga sve štima?

Ovu kolumnu posvećujem svim “luđacima”, svima koji nikad ne žele izgubiti sjaj u očima i barem ponekad se ponašaju neprimjereno. A pogotovo, mojoj kumi, našim dinosaurima, mojima “tko živ, tko mrtav” s posla, mojim Čerkezovićima i mojem posve nenormalnom uredništvu. Volim vas ljudi! I poseban poljubac i poziv na rakijicu šaljem svima koji su se u ovom tekstu prepoznali!

Sve vas ljubi nenormalna Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete