Nela Baričević: Čime sam te zaslužila?

Postoje ljudi koji dođu, uzmu vas za ruku i izvedu na svjetlo. Ti vas ljudi ne poznaju otprije osim po kakvom slučajnom susretu na hodniku. Ne poznaju vas, a tek što su vam pružili ruku i rekli svoje ime postaju glas koji ste izgubili. Obrišu vam suze, prime vas za ramena, prodrmaju i kažu: „Slijedi me!“

Ne, ne šale se. Praktički vam narede da ih slijedite.

Postoje ljudi uz koje dublje i opuštenije dišete. Uz njih se glasnije i vedrije smijete. Njima pričate što i samome sebi ne bi ispričali da ste si prijatelj. Jer vam je neugodno. Jer ste zeznuli i sada se kajete.

Pred njima imate petlje. Dovoljno ste hrabri, ili pak dovoljno ludi pa pred njih istresete dušu kao kasicu punu kovanica. Starih. Žutih. Manjih. Novih. Srebrnih. Većih. Svakojakih kovanica kao svjedoka svakojakih stanja duše.

Postoje ljudi koji vas nisu napuštali ni u trenutku kada su svi ostali vagali između zabave i dadiljanja bolesne osobe. Ljudi koji su vas doslovce molili da pojedete makar komadić kruha između onih desetak tableta dnevno i tako sve dok niste posve ozdravili.

Ti ljudi izlaske ostavljaju za neke druge prigode. Za neke sretnije mjesece, tjedne i dane. Za onda kada ćete osoba koja u ritmu tik do njih izvija svoje tijelo na plesnom podiju biti vi. I nebitna je rasvjeta. Nebitni su svi reflektori svijeta, jer tvoje je ozdravljeno srce najjači reflektor njenoj duši, a njene su iskrene riječi i dalje put duši tvojoj. Osvjetljenje. Jutro na koncu stoljetnih noći.

Postoje ljudi kojima nikada nije prekasno ili prerano kada ih zovete. Ljudi koji u jednoj ruci drže svoje dijete, dok drugu pružaju vama. Onda kada ih trebate. Kada vas boli. Onda kada trebate jedno iskreno: „Razumijem te.“, jedno toplo: „Bit će u redu.“, jedno tiho, a srcu najglasnije: „Tu sam!“

Ti su ljudi prijatelji.

Ti ljudi ostaju i nakon što se život izmijeni. Nakon što dođe obitelj. Nakon što se izmijene uloge. Nakon što sve ono što vam se činilo dalekom budućnošću, postane svakodnevica.

Postoje ljudi koji vam instant preokrenu svijet pa vas ispljunu i odbace. Postoje ljudi koji vas godinama cijede. Ljudi koji uzimaju, a ne pružaju ništa osim sumorna sivila svoje duše i neveselosti svoga tijela i uma. No, ovo nije pisanje tim ljudima. Ovo nije pisanje nepromišljenosti ljudskoj, svijeći koja je i prije ponoći dogorjela, rukama prekriženim na prsima i usnama koje izgovaraju riječi upozorenja, optužaba i naposljetku riječi konačna napuštanja.

Ovo je pisanje onim drugima. Onima koji su zaslužili da se riječi za njih ispisuju dušom. Dušom koja oslobođena okova pleše sretnim notama pod vedrim nebom. Duši koja katkada i svjesno naivna šalje ružičaste oblake nadurenom nebu.

U prijateljstvu ne postoje univerzalne istine za koje se valja grčevito držati, prema kojima valja beskompromisno postupati. U prijateljstvu se govori osjećajima. Srcem se piše. U prijateljstvu ne postoje vage koje u gram izvažu koliko meni, a koliko njoj. Zaboravite! Zaboravite na univerzalnost u „najneuniverzinalnijem“ odnosu na svijetu – u prijateljstvu. Zaboravite vagu i iznose kojima se razbacuje. Sve to zaboravite. Zaboravite i šapnite joj. Šapnite vašem ne najboljem, nego najjačem prijateljstvu te riječi utjehe i snage. Zagrljaje vjernosti i poljupce nade.

Naposljetku, šapnut ću joj nešto. Nešto očaravajuće. Nešto slatko. Na različite su načine prijatelji ulazili u moj život, ali samo je jedna osoba ušla kao zasljepljujuća svjetlost i ostala svijetliti tom istom svjetlošću već više od jednog desetljeća. Samo jedna.

Naposljetku, ničim te ja nisam zaslužila.
Duše se ionako ne zaslužuju.
One se prepoznaju.
One traju.

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete