Sreća na ekranu

Šta će ti ta ljepota kad si lijep samo na slici? Ne, stvarno sada, šta će ti? Čemu? Kome si lijep? Sebi sigurno nisi jer te znam izvan te slike. Znam koliko si nesigurna i nestabilna osoba. Znam gdje i kako živiš, ama čovječe znam baš sve, zato mi i nije jasno ništa. Čemu sva ta silna glumatanja o tamo nekoj savršenosti i ispunjenom životu kad je prazan k’o flaša kod pijanca? Šta ti vrijedi? Da tamo neko treći gleda pa da ti zavidi? Zar stvarno tome pridaješ važnosti kad se kitiš onim što ne posjeduješ? Na čemu će da ti zavidi? Na tuđoj odjeći? Na tuđem trudu? Na tuđoj životinji? Na tuđem automobilu? Koliko moraš biti jadno stvorenje da ti je to u životu potrebno? Koliko prazan moraš biti iznutra da toliko silno žudiš za materijalnim da bi svoju dušu gladnu nahranio?

Neke stvari valjda nikada neće biti jasne ljudima poput mene. Postali smo rijetki poput jednoroga, mi koji ne želimo ništa ničije. Mi koji gledamo svoja posla i svoj život. Mi koji se trudimo svoj lični i sopstveni svijet ispuniti što više možemo i biti što samostalniji možemo. Ali šta nam vrijedi što ga  ispunjavamo kad će se uvijek tu negdje oko nas javljati oni koji bi da pokupe sve ono što smo stekli  i sagradili?

Nisam sebična osoba, nisam bezdušna i samoživa. Zaista nisam. Čak šta više, mogu slobodno bez trunke  srama i grižnje savjesti reći kako samo pomogla uvijek kad sam mogla, kome sam mogla i na način na koji sam mogla. Pomagala sam i onima koji jesu ali i onima koji nisu to zaslužili. Uvijek sam gledala da moja duša ostane čista, da sebi poslije ne zamjeram kako sam  mogla nešto učiniti dobro a nisam zbog nekog ličnog razloga koji možda nije ni toliko važan koliko je bilo važno oni što sam mogla učiniti i nekome možda pomoći ili barem popraviti dan. Koliko mi se samo puta desilo da sam u nečemu sebe zakinula da bih nekome drugom nešto ustupila ili pomogla. No nije to važno, samo sam htjela napraviti neku paralelu da ne steknete pogrešan dojam kako sam ja sebično đubre koje ne da nikome ništa i koje misli samo na sebe pa zbog toga tko nešto pieš.

Dakle, zna se šta se može tražiti od nekoga. Zna se do koje granice ili mjere treba ići kao i u svemu ostalom, zar ne? Ali šta raditi kad neko uopšte nema tih granica? Šta kada neko doslovno koristi se tvojim stvarima kao da su njegove? Šta kada imaš tu nesreću da ti je okolina beskrupulozna, bezobrazna i nevaspitana pa da se uopšte ne libi uzeti  i ono što se ne uzima? Da, to je problem. I još, što je najgore, umisli sebi kako ima puno pravo da to radi i na kraju da upotpuni cijelu priču drsko te pita u čemu je problem. Čuj molim te. U čemu je problem? Pa, u tebi očito. U manjku tvog vaspitanja, kulture, poštovanja? Reci slobodno kad da stanem jer mogla bih ovako do sutra.

Ja u suštini  ne volim da se dira ono što je moje. To nije sebičnost to je samo opstanak. Meni niko ništa nije dao da bih se mogla olako razbacivati sa svime što imam. Možda da su okolnosti drugačije, možda bih se drugačije ponašala i bilo bi me  baš briga, ali okolnosti su takve kakve jesu tako da me jeste briga. Nemam mnogo pa se trudim da ono što imam bude dobro  i da to nešto sačuvam. Drugi nisu takvi, njima je bitno samo da iskoriste to što im treba, ili da se pokažu pa to odbace. Boli njih briga koju vrijednost to nešto ima za tebe. Kakva si sve odricanja imao da bi sebi mogao priuštiti to nešto. Koliko si novca uložio, truda, vremena, sebe na kraju krajeva! I zašto se  uopšte pravdati? Zašto dolazi do toga da ti doslovno moraš sakrivati svoje da ti drugi ne bi sjebali? Jednostano je sve otišlo dođavola. Jebote pa zar se treba crtati da postoji ono nešto što se može tražiti i dati i da postoji ono što se ne može?

Odjebite. Kratko i jasno. Živite svoje usiljene savršene živote tamo negdje dalje od mene  i od svega mog. Daleko od mog vidnog polja. Daleko od moje porodice i sve što je meni bitno. A pošto ste vi toliko “bitni” a ja nebitna sigurno vam neće ni nedostajati ništa moje zar ne?

Život nije ono što vidite na ekranu, shvatite više! Život je ono što živite. Samo to! Ono što imate i sa čime raspolažete. Naučite ga cijeniti jer to ste vi zapravo! Ona stvarna osoba koja se krije iza te savršene na nekom ekranu.  Nema potrebe da živite lažni život i kitite se tuđim perjem. Zašto kad to niste vi? Kad na kraju dana ostajete sami sa tom stvarnom osobom od koje ne možete pobjeći sve  i da hoćete. Umjesto svega toga što radite bolje prigrlite sebe i jebem mu, poštujte se! Kažete lijepo sebi “imam to što imam i to mi je dovoljno”.  I biće. I bićete i srećniji.

Što se tog silnog slikanja tiče, drugi put bolje “opalite” sebe po glavi umjesto selfija. Imaćete više koristi.

Aleksandra Bursać

Komentari

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete