Što mi je poručio odraz u zrcalu?

Nedjeljnu večer obično začinim čašom vina. Ne pijem često, ne pijem puno, no čaša vina u izmaglici odlazećeg tjedna tradicija je koja me drži već godinama. Ugasio sam stropno svjetlo puštajući samo difuznu rasvjetu stolne lampe. Upalio mirisnu svijeću i s čašom u koju je vino bilo neprimjereno natočeno do više od polovice krenu prema radnom stolu gdje me čekao nedovršeni tekst kojeg je trebalo doraditi.

Prolazeći pored velikog zidnog zrcala tek sam perifernim vidom uhvatio siluetu koja me pozdravila iz polumraka. Zastao sam pogledavši čašu u ruci i okrenuo se prema zrcalu. Dočekao me mutan obris nečega što bih trebao biti ja. Isprva nisam prepoznao taj odraz u ogledalu. Nalikovao mi je, ali nešto je na njemu bilo pogrešno. Približio sam mu se, rukom dotaknuvši hladnu površinu stakla.

Pozdravio me ožiljak iznad desnog oka. Tek centimetar duga crta narušavala je simetriju lica unoseći nesklad u taj odraz koji me promatrao. Sjeo sam pred ogledalo odloživši čašu na pod i prstom prešao preko tog ružnog udubljenja. Imam ga već nekoliko godina. Smanjio se, potamnio, ali nikada nije potpuno nestao. Stoji na tom istom mjestu podsjećajući me na  jednu ludu večer koje se skoro pa uopće ne sjećam. Da… Alkohol. Bila je to pijana noć i trebalo mi je nekoliko dana da se prisjetim kako sam ga uopće zaradio.

Dugo je na tom mjestu stajala rana koju sam opravdavao nesmotrenim padom s bicikle, provlačenjem kroz gusto grmlje i sličnim bedastoćama. Istina je da sam udario o rub kreveta. Kako? Pa… Duga je to priča. Nije zapravo ni nešto zanimljiva. Dok sam još uvijek pokušavao rekonstruirati tu istu večer koja je rezultirala biljegom za cijeli život komentirali su da je to možda trebalo šivati, da će sigurno ostati ožiljak… Bili su u pravu, vječni podsjetnik na jednu ludu noć je i dalje tu. Meni posred čela.

Još je koji gutljaj bio potreban da me vrati u to vrijeme s nešto manje pameti i puno više avanturističkog duha. Još uvijek se ne ograničavajući društvenim normama radio sam svakakve gluposti ispunjavajući noći avanturama. Kada danas pogledam to lice od pred nekoliko godina gotovo da me obuzme val srama. Kao kada dan nakon izlaska gledate fotografije od protekle večeri i čudite se debilnim izrazima lica koji su u dobroj mjeri bili uvjetovani alkoholom. Točno tako sam i ja promatrao samoga sebe od pred par godina. Pa, ostaje taj ožiljak da me podsjeća da je za neke stvari ipak bolje da se nisu dogodile.

Novi gutljaj vina skrenuo mi je pažnju s ožiljka. Pogled mi je pao na ruku koja je čašu odmicala od usana. Mala, sitna šaka s kvrgavim prstima koji nikada neće poslužiti za reklamiranje nakita. Nije da bih to ikada želio raditi, no često sam sanjao o dugim, vitkim prstima pijanista. Velike su šake odraz snage i odvažnosti, dok moji kržljavi prsti gotovo sasvim nestaju kada oblikuju šaku. Istina, zna ta šaka pošteno udariti, no ona će uvijek biti to što jest – mala skupina krivih prstiju.

Nikada neću biti pijanist, to je sasvim sigurno. Međutim, ovi prsti čine što neka druga ruka ne bi mogla. Maleni su, tanki i spretni. Ovo su ruke radnika – nekoga tko bez spretnih prstiju nikada ne bi mogao biti dobar u svome poslu. Možda nisu lijepi, ali su itekako korisni. Prislonio sam dlan na ogledalo promatrajući kako se stapa sa svojom zrcalnom slikom. Savršeno preklapanje kakvo u prirodi nikada neće postojati. Priroda je uvijek bar malo nesavršena. Uvijek nešto strši, nečega ima viška ili pak nečega nedostaje.

Zašto sam onda nezadovoljan tim sitnim nedostacima koje imam? Zašto mi smeta mala asimetrija na licu ili šaka koja nije estetski lijepa ali je izuzetno funkcionalna? Zašto težim tome da izgledam savršeno, kada savršenstvo postoji samo izvan okvira prirode? Priroda je savršena u svojoj nesavršenosti, a ako je čovjek dio prirode ne vrijedi li to i za njega?

Pogledao sam opet to strano lice u ogledalu i namignuo mu. Bore. Već su pomalo vidljive. Tragovi starenja – tako bi rekli oni zajedljivi. Da, dođe to s godinama. Nemam više ono dječje lice koje sam naviknut vidjeti u fotografijama. Nemam više ni onaj dječački sjaj u očima. Nekako to sve s godinama izblijedi. Umjesto glatke kože sada u odrazu vidim sedmodnevnu bradu koju mi se ne da obrijati i crte koje mi je nanio život. Ponekad zaista žalim za tim zategnutim crtama lica koje se nikada više neće vratiti, ali tada se sjetim koliko sam bio mlad, koliko je neiskustvo vladalo mojim životom.

Te crte koje nosim na licu – te bore, kako ih zovu. Nije to nešto loše. To je dokaz da sam živio i da još uvijek živim. To je dokaz da imam sjećanja koja uvijek nosim sa sobom. Neke su nastale od smijanja, druge pak od plakanja. I jedne i druge jednako poštujem, jer svako me takvo iskustvo poučilo nečem novom. Svaka crtica iznad očiju jedno je sjećanje. Barem jedno. Svaki nabor oko usana čisti je dokaz da sam se smijao.

Još se uvijek smijem. Svakoga dana sve više. Još uvijek znam zaplakati i nadam se da tu mogućnost nikada neću izgubiti.

Danas ću si natočiti još jednu čašu vina, da nazdravim tom odrazu u ogledalu. Zašto? Zato što sam ga prečesto izbjegavao u zadnje vrijeme. Štovao sam svoju sliku od pred nekoliko godina – ono savršeno lice koje sada pripada prošlosti. Odbijao sam povjerovati da s godinama dolaze promjene, da čovjek stari, da se mijenja. Odbijao sam pogledati se u oči i prihvatiti da tridesete lagano kucaju na vrata, da više nisam dječak bez briga i obaveza.

Sada, dok gledam svoj odraz u polumraku vidim da je prizor još uvijek lijep. Zaista, vidim da ovo tijelo ima neke nedostatke  i da vrijeme počinje uzimati svoj danak. Nema to puno veze. Nitko od nas nije savršen, samo što neki svoje manje prikrivaju bolje od drugih. Pokušao sam se zamisliti na naslovnoj strani nekog od modnih časopisa i istog me trena uhvatio histeričan smijeh. Nije nemoguće da moja slika dođe na takvo mjesto, no znam da tamo ne pripadam. Pa zašto bih onda morao izgledati savršeno?

Život nas svojim prolaskom oblikuje. Svatko od nas je još uvijek nedovršena voštana figura. Dan po dan vrijeme nas polako mijenja i dorađuje. Nije li zapravo potpuno zategnuta koža tek nedovršeno remek-djelo? Dok god živimo, izgrađujemo se. Ono što ostaje na našoj koži, bili to ožiljci ili bore tek su uspomene koje vrijedi čuvati.

Svatko je od nas jedno malo remek-djelo. Svatko je savršena na svoj način. Svatko svoje nedostatke može okrenuti u svoju korist.

Natočim još dva prsta crnog vina u istu čašu i vratim se u sobu. Upalim svjetlo i stanem pred ogledalo. Odmjerim svoj odraz od glave do pete. Nasmiješim se, namignem još jednom tom odrazu, kucnem čašom o staklo. Odraz iz zrcala me promatra smiješeći se. Zajedno ispijamo vino. Gasim svjetlo i zatvaram vrata sobe.

I sve ovo zbog jedne obične čaše vina, u jednu običnu nedjeljnu večer…

Pierrot


Ilustracije: Hrvoje Vuksan

Komentari

Pierrot

Možda jesam jedan od onih koji stoje sa strane, ali nipošto nisam onaj koji šuti. Smijem se, mada me češće prati sjeta, jer svijet u kojem postojim okrutna je zbilja kojoj ne nalazim smisla. Ja sam tek prolaznik u tvojem životu, usputna misao i trenutak pažnje. Pripovjedač ljudskog uma, tumač banalne drame. Suza u mome oku nipošto nije od tuge, već više iz bijesa, nemoći i žudnje. Bjelina moga lica odražava prazninu duše. Ja sam Pierrot – pripovjedač suvremene praznine.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete