Posmatrala sam ga dok spava. Imao je lagano taman ten, crnu kosu i duge trepavice. Blagi osmjeh na usnama odavao je lijepe snove. Šta li sanja, prošlo mi je mislima? Da li u snovima topi moju meku kožu svojim nježnim dodirom ili to ustvari ja sanjam, pomislila sam još jednom. Svejedno sam bila sretna.

Široka ramena činila su ga muškarcem koji je u stanju izazvati dubok uzdah požude na usnama svake žene. Ocrtan svaki mišić na trbuhu, a na samom njegovom vrhu tetovaža škorpije koja kao da ulazi u njegovo srce i prijeti da ga uzme.

„Lijep komad umjetnosti“, rekla sam mu prvi put, na što je ono kratko rekao :„Da!“ uz blagi osmijeh.

„Morat ćeš nekada spustiti taj gard“, dodao je nakon kraće stanke i ubio neugodnu tišinu.

„A šta ti znaš o gardovima, bokseru?“, dodala sam pomalo odvratno.

„Naučio sam nešto. A znam dobro i da udaram, zar ne?“, rekao je pun sebe, izazivajući.

„To je retoričko pitanje ili trebaš potvrdu?“, nastavljala sam u istom tonu.

„Imam ja potvrda, nemoj da trošiš energiju, trebat će ti“, sad je nastavio u mom stilu.

„Pa trebao si odmah reći da ti svoj gard ni ne dižeš“, dodala sam kupeći stvari sa poda i bacajući mu prezren ženski pogled.

I zaista je bio pun prezira, a ja sam se u dubini sebe, poslije te burne noći, osjećala još jadnije. Terapija zaborava kretena sličnog  ovom nije uspjela, pomislila sam. Možda u ovom trenu jedna od njegovih „potvrda“ puna čežnje rukom traži njegovo prisustvo u svom krevetu. Na  trenutak me obuzeo osjećaj suosjećanja, no ubrzo je nestao. I ako  jeste naučit će, prozujalo je u mislima, dok sam bježala put tuša.

„Ne možeš cijeli život bježati. Ne možeš pobjeći od onoga ko te čeka“,  glasno je uzviknuo za mnom.

„Izvini, životni mentore“, odvratila sam s druge strane vrata.

Poznavao me kao bivšu djevojku svog poznanika, vidio par puta, priredio savršenu noć, pa misli da mu to daje za pravo da igra ulogu psihologa, mislila sam ljutito dok sam se tuširala. “Dobro udaram, dobro udaram”, sarkastično sam ponavljala, a ljutnja u meni je rasla. Najradije bih mu bila rekla da udara kao neiskusan dječak van  kondicije, ali svaki moj uzdah pokazao je suprotno. Bijeg je bio najbolja opcija.

Čula sam lagano kucanje, a zatim pitanje: „Da idem ili da te čekam?“,  na što sam najhladnije što sam znala dodala samo: “Vidimo se!“

„Nadam  se“, čula sam. „Bilo je predivno.“  Tajac, zatim udarac vrata i otišao  je.

Užasno me smetalo to negovo samopouzdanje s kojim mi je prilazio. Taj njegov osmjeh siguran u sebe. Smetalo me što je, kao da je čitao moj najintimniji dnevnik, pogađao sve moje želje, fantazije i misli. Smetala me njegova smirenost s kojom je prilazio svemu i njegova pažljivost s kojom je gledao na sve oko sebe. Ništa mu nije moglo  promaći, činilo mi se. Smetalo me što nije odustajao, pa sam pomislila kako uvijek dobije ono što želi.

Tako je dobio i mene, još jedan  trofej u njegovim vitrinama, mislila sam sa grimasom ljutnje na usnama. Ali nisam shvatala zašto mi to smeta jer moglo se najprostijim riječnikom reći da sam ih tad i sama skupljala, odlučna da se nikada više ne predam do kraja. Prosto nisam znala da gubim. A najviše me smetalo što sad nije bio uporan u želji da ostane. To je  samo potvrdilo moju sumnju u grešku koju sam napravila.

No ispostavilo se da on ni ovaj put nije imao namjeru da odustane. Ostajao je tu  još nekoliko dana i potrudio se da to znam. Još jednom je potvrdio moju nesigurnost. U toj igri stalno je pobjeđivao. Vidjeli smo se ponovo. Na plaži jezera, skupa sa svicima stajali smo nas dvoje.

„Iiii?“, rekao je.

„Veznik, sastavni“, dodala sam da ga malo izbacim iz takta.

„Jesi li sigurna u mene?“

„Zar bih trebala biti? Osim toga sam si u sebe toliko sigurna da ti je ovo moje i nepotrebno.“

„Ovaj put moraš biti i ti, jer ne znam baš upravljati, ali imam te namjeru provozati na ovom bungalovu“, rekao je pokazujući rukom.

„Ti stvarno imaš moć čitanja mojih misli“, poraženo sam dodala i dobacila mu po prvi put osmjeh pun nježnosti. Jeza je tada obuzela moje tijelo, a brzinom munje sebi sam dala do znanja da je to samo svjež ljetni povjetarac.

„O pa topiš se, mlada damo“, rekao je namjerno se smijući.

„Mogu još da se predomislim, mladi gospodine“, uzvratila sam osmjeh. Ali nisam mogla. Znao je da nisam mogla.

Iz mašte me trgnulo njegovo pomjeranje. Probudila sam ga dok sam prstom lagano prelazila duž rubova njegovih mišića.

„Šta to radiš?“

„Ne udaraš dobro“, rekla sam kroz osmjeh.

Znao je o čemu pričam. Uvijek je znao.

„Jesam ti rekao da ne možeš pobjeći od onoga koji te pusti i strpljivo čeka“, rekao je pružajući ruku i praveći mjesto na svom ramenu.

Spustila sam glavu, osjetila njegove usne na svom čelu i ubrzo utonula u san.

Komentari

Pipi je dijete u tijelu žene, koja od stvarnosti najčešće bježi ka papiru i olovci. Nekada veliki filantrop, sada svu svoju ljubav usmjerava ka životinjama, jer kako kaže: " I one su samo žrtve ljudskog djelovanja, a u njima nema ništa destruktivno." Avanturističkog je duha, voli ono malo neiskvarenih ljudi, voli noć i zvijezde, dobro vino, umjetnost pa se često "nafura" kako zna da piše. Ako ste radoznali onda slobodno provirite i testirajte ju!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.