Punim nazivom Konvencija Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, tj. Istanbulska konvencija u posljednje je vrijeme jedna od glavnih tema u regiji, posebno u Hrvatskoj. Jedni je hvale, drugi kude, jedni bi da je Hrvatska ratificira, drugi ne bi, no, znamo li što točno predstavlja?

Često čujemo da je Istanbulska konvencija prvi međunarodni dokument koji se bavi problematikom nasilja nad ženama, ali ako se vratimo na kraj 20. i sami početak 21. stoljeća, otkrit ćemo da su Amerika, a zatim Afrika prva dva kontinenta koji su ponudili svoje konvencije o zaštiti prava žena pripadajućim državama. Tako je Istanbulska konvencija zapravo treći multilateralni dokument te vrste, iako je prvi u Europi. Potpisana je od strane 46 država članica Vijeća Europe, dok ju je do sada samo 21 država ratificirala.

Ako svaka država na svijetu ima zakon o sankcioniranju nasilja, što će nam onda Istanbulska konvencija?

Površno gledajući, možda nam i ne treba. Možda uistinu nije toliko bitna. Ako žena trpi obiteljsko nasilje, može otići u policiju, podnijeti krivičnu prijavu i riješiti svoj problem, zar ne? Da, tako je, ako smo jednorozi koji biraju živjeti u vlastitoj Utopiji. No, ako ćemo pogledati realnost, naše društvo je daleko od toga da propisno zaštiti bilo koju žrtvu nasilja, a kamo li jednu ženu nad kojom se vrši isto. Ili ju možda hoće zaštiti ako je isprebijanu i krvavu odvezu u kolima Hitne pomoći i ako, kao nasilje definiramo nanošenje isključivo težih fizičkih ozlijeda. No, to je samo možda, jer dok počinitelj bude procesuiran, ima vremena i ubiti žrtvu.

Što ćemo s drugim vrstama nasilja? Hoće li naše pravne institucije zaštititi ženu koja trpi psihičko nasilje, uhođenje, seksualno nasilje (ne samo na poslu i na ulici, nego i u braku), prisilni brak, klitorektomiju popularnije “žensko obrezivanje”, prisilni pobačaj, sterilizaciju te ubojstvo iz časti ili bilo koji drugi oblik femicida?

Mislite da hoće?
Molim vas zamislite da jedna žena dođe u policiju i prijavi svog muža za silovanje. Ili svog oca za prisilni brak. Ili da se jedna teenagerka požali da joj dječak iz razreda ušao u toalet i dirao joj intimne dijelove tijela. Imamo li mi kao društvo uopće svijest o tome da nije u redu da muž prisili svoju ženu na spolni odnos ako ona to ne želi? Imamo li svijest da nije uredu da bogati otac ne dozvoli svojoj kćerki da se uda za nekoga tko nije istog staleža, religije ili boje kože, već joj sam nametne muža? Hoće li itko osuditi onog dječaka ili će reći da je to ona sama izazvala jer je obukla usku majicu?

Ne, neće. Pravne institucije neće osuditi počinioce ove vrste nasilja. Pitanje je hoće li nabrojano uopće prepoznati kao nasilje.
Zbog toga nam je potrebna ratifikacija Istanbulske konvencije. Prije svega da se država obaveže da će educirati kako pripadnice “slabijeg”, tako i one “jačeg” spola da nasilje nije samo udarac ili silovanje, da će svakoj od njih, bez obzira na dob, stalež, religiju i rasu, pružiti priliku da u svako doba dana ili noći mogu tražiti i naći pomoć, da se obaveže da će istu pružiti i to ne samo medicinsku, da će krivično goniti počinioca i da će učiniti sve da se isto ne ponovi, te da će žrtvi osigurati kompenzaciju za doživljeno nasilje. Navedene stavke su zapravo postulati na kojima Konvencija počiva, odnosno popularno “5P”. U Hrvatskim okvirima, to ujedno znači i da se država mora pobrinuti za otvaranje i uzdržavanje adekvatnog broja skloništa za žrtve nasilja.

Sada, kada smo preciznije definirali nasilje, možemo li se složiti da se svaka država Europe treba pridržavati Istanbulske konvencije? Ako ju dovoljno razumijemo i ako smo donekle liberalni, možemo. Liberalni u onom smislu da znamo da nije uredu nekome oduzeti pravo na slobodnu volju, da nije uredu jednoj djevojčici ukloniti klitoris, jednu ili obje stidne usne i time joj uskratiti mogućnost uživanja u seksu, da nije u redu “slabiji spol” praviti istinski slabim, da nije ispravno prisiliti ženu na abortus ili ju pak siliti da rodi ako to sama ne želi. Nije uredu ni praviti od nje robinju koja je na usluzi onom “muškarčini” i “gazdi” u kući.

Jesmo li dovoljno liberalni i da sve ovo nabrojano do sada primijenimo na osobe koje nisu rođene kao žene, već se samo tako osjećaju? Tu nastaje istinski problem, bar kod nas.
Dok su zemlje koje se smatraju vrlo konzervativnima, kao što su Malta ili npr. Poljska ratificirale konvenciju, baš poput Italije koja je pod snažnim utjecajem Katoličke crkve kao i Turska u kojoj je većinsko stanovništvo muslimanske vjeroispovijesti, Hrvatske desno orijentirane udruge kao što su U ime obitelji i Vigilare smatraju ju neprihvatljivom. Ne znamo koliko su ju detaljno proučile, no glavne argumenti protiv iste dotiču se svega tri člana cijelog dokumenta, i to ona koji se tiču prepoznavanja roda kao zasebnog pojma.

Međutim, problem roda nije u njegovoj definiciji, nego u činjenici da ga mnogi još uvijek ne razumiju dok se istovremeno busaju u prsa tvrdeći da ne žele da muškarci ulaze u toalet namijenjen ženama. Dame i gospodo, u ženske toalete će i dalje ulaziti samo žene, kao što će u muške i dalje ulaziti samo muškarci. Ne znamo za vas, ali nas osobno ni najmanje ne zanima tko će i na koji način vršiti malu nuždu (sjedeći ili stojeći), a iskreno, ne vidimo ni zašto bi to trebalo zanimati vas. Pogotovo ako taj isti čin obavlja u zatvorenoj kabini. Na kraju krajeva, neke razvijenije zemlje su prestale odvajati muške od ženskih toaleta. Kako biste u tim zemljama obavljali nuždu?

Što se same definicije roda tiče, to samo znači da Istanbulska konvencija prepoznaje da “muško” i “žensko” nisu samo biološke kategorije, već da za iste postoji i društveni, sociološki okvir koji muškarcima i ženama dodjeljuje njihove uloge i  određene obrasce ponašanja. Konvencija se poziva upravo na rod, jer prepoznaje ženu u poziciji žrtve ne na temelju spola, već na temelju činjenice da je u društvu duboko ukorijenjen sustav koji žene doživljava inferiornima u odnosu na muškarce. Ona ne uvodi popularno nazvanu “rodnu ideologiju” niti će legitimizirati ikakav oblik nastranog ili po vašim mjerilima društveno neprihvatljivog ponašanja. Ona jedino prepoznaje da je rod pojam koji treba razmatrati odvojeno od spola. Ne bavi se pitanjem rodnog izričaja, tj. zaštitom transrodnih osoba i njihovih prava jer je zaštita takvih osoba regulirana Zakonom o suzbijanju diskriminacije.

Da zaključimo, ratifikacijom Istanbulske konvencije nećemo ništa izgubiti. Nećemo postati razvratno društvo koje ne poznaje moral, niti ćemo ozakoniti nemoral i blud kao što se ovih dana često može čuti u javnosti. Ono što ratifikacijom možemo dobiti je stvaranje efikasnog mehanizma prevencije nasilja nad ženama i djevojčicama od nasilja koje je rodno uvjetovano. I to je zapravo cijela mudrost.

Laura i Alen

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.