Utrkujemo li se s vremenom?

Otvorila sam prozor i duboko udahnula. Grad Zvan Čežnja bio je uspavan. Vesele njihaljke ispod mog stana šaputale su o slatkim tajnama tinejdžera, a moji su dani lebdjeli s povjetarcem, ometajući san zelenih travki.

Koliko god pokušavala biti mirna, ljutila sam se na sebe jer danas sam toliko vremena potrošila na trivijalnosti. Sve te trenutke neću nikada moći vratiti.

Proklinjem svoje živce koji su se s godinama opasno stanjili. Ne pomažu mi u borbi sa svakodnevicom, ne surađuju kada ih pokušavam umiriti. Danas su ponovno pukli na sitnice, a ja ih ljepila posljednjim ostacima selotejpa na uredskom stolu. Ni prokletog selotejpa nema kada ti je potreban! Naljutilo me čak i kada su mi pukla dva nokta – a čuvala sam ih lijepe za nadolazeće putovanje! Naljutio me i printer kojem je papira ponestalo baš kada sam ja bila ljuta i zbog kojeg su nokti pukli, kada sam papire revoltirano gurnula u pretinac. Nisam shvatila da su pukli jer sam ja neurotična. Opet!

Sve je ovo trajalo nekoliko trenutaka. Ipak, mene Vrijeme opasno gazi, pomislim. Stižu me rokovi, a toliko je nedovršenog posla. Iscrpljena sam i zbilja mi se više ne jedu peciva iz pekare, dok užurbano hodam ulicama Grada. Čeznem za boravkom u svom stanu i toplim obrokom kojeg mogu pojesti na terasi, gubeći se u maštanjima. Jer u maštanjima je lijepo, a moje noge postaju preslabe za trčanje oko nedovršenih poslova, dok mi je pred očima izmaglica proteklog dana. Uza sve to, ja sam danas neopisivo ljuta. Grizem i trenutno sam voljna svo Vrijeme koje imam na raspologanju dati svojoj čangrizavoj strani jer mi se, eto, može!

No, zajedno s uspavanim Gradom, stigla je i moja lekcija: dok sam se ljutila na printer te žalila što mi nedostaju dva nokta, mogla sam gledati u sunce koje mi kroz prozore obasjava ured. Mogla sam odgovoriti bratu na poruku, tom malom čudovištu potrebna je moja asistencija u životu.

Tu je još nekoliko minuta koje sam trebala potrošiti na otkrivanje novih stvari, na stvaranje sebe, na razvijanje moždanih stanica koje se ne znaju bezrazložno ljutiti. Ovaj je dan još jedan izgubljen dan, a činjenica da sa svakim danom tih istih dana imam sve manje, plaši me do neviđenih razmjera. Što ako zbog borbe s vjetrenjačama izgubim i posljednji vrijedan trenutak? Što ako su rečenice koje sam utrošila na nedavnu svađu s printerom potrošile baš toliko trenutaka koliko bi mi bilo potrebno da posljednji put zagrlim dragu mi osobu?

Kako sam dozvolila da mi Vrijeme postane nepoznanica? Kada god šećem Gradom, oko mene se vrti pješčani sat, okrutno se smiješeći, nagovješćujući mi tako koliko mi Vrijeme izmiče iz ruku. Nemilosrdno se ubrzava, ne mareći za moju želju da sjedim na terasi bez osjećaja umora. Nimalo ga ne zanima što sutra želim piti Napitak Koji Rješava Sve negdje na drugom kraju svijeta. Ako će tako htjeti, Vrijeme će me ošamarati i jednostavno – proći! Okrenut će mi leđa, a ja ću samo čuti podmukli smijeh koji ga prati u sjeni! Knjiga koju čitam može ostati nepročitana, ta suluda vrtnja ionako nikada neće stati i pričekati me! Uvlači me u sebe kada sam ljuta i s nimalo grižnje savjesti ubrza kada sam sretna. Ne koči i poštuje samo vlastita pravila.

Gledam i dalje u nebo i shvaćam koliko je nepopravljiva greška Život i pregršt Vremena smatrati nečime što ćemo uvijek imati. Premalo je Vremena za sva putovanja koja me moraju sresti, za sve osmijehe koje moram podijeliti, za sve Gradove koji me moraju čuvati, za sve ljude koje moram sresti i za uspomene koje moram spremiti u srce! Klizi kroz prste brže od pijeska i nestaje kao zvijezda koja je upravo pala. Oči su mi se ovlažile. Poželjela sam da protječe malo sporije, da mi dade još nekoliko tisuća šansi da naučim voljeti i da zauvijek eliminiram ogorčenost. Tek tada, moći ću završiti ovu suludu utrku…

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete