Imate li vi noge? Ja imam. On nema.

On je kućepazitelj jedne zgrade i pazitelj srca koja u njoj žive. Ona sorta dobrih ljudi, koje nazivaš ljudine i koji se ne mogu utopiti u mnoštvu. Da treba na kraj svijeta otići s nekim od stanara, on je spreman. Reći će: “Evo samo da se obujem.” I onda će se zahihotati, a i ti zajedno s njim jer će on sve učiniti da svoj nedostatak okrene na zezanciju, koja u suštini nije.

Nemati obje noge nekoga bi samljelo poput pšenice, a njemu je dalo duboku vjeru u samog sebe i snagu golemu poput planine.

Po parametrima društva on nema ništa. Nema porodicu. Nije se oženio i nema djecu. Nema neki položaj u društvu i nema noge. A zapravo ima više od onih koji sve to imaju.

On širi ljubav kao što se maslac širi po vrućem pecivu. Negov svijet ima opojnost posebnog mirisa koji je izvan svakodnevnog životarenja. Njegova porodica su svi stanari zgrade koja pripada elitnom naselju. U toj zgradi žive ljudi koji su po parametrima društva na visokim pozicijama, a on ih je svojom radošću digao više nego što se može i zamisliti. Omogućio im je da upoznaju zajedništvo poput onog koje se uživa u društvu anđela i spoznaju vrijednost ljudi.

Njegova djeca su sva djeca stanara zgrade. On je njihov smijeh, put, prijatelj, smiraj kada njihova mala ramena oteža stvarnost. S njima gleda zvijezde, pomjera oblake, skuplja sličice fudbalera, grli ih poslije potresa njihovih srca, sudi im na utakmicama dok igraju fudbala na igralištu ispred zgrade. Jednom je dječak koji je igrao napad dobio gripu i izostao s utakmice, on je predložio: “Šta mislite da ga ja zamijenim?” Smijeh je odjekivao ulicom i presvukao dan.

Često igra nagradne igre, a samo je jednom dobio nagradu. Dobio je bicikli. Njemu je to bilo urnebesno, smijao se danima tome i govorio: “Bog baš ima smisla za humor.” Obavijestio je sve stanare o svom dobitku i pozvao ih kod sebe da to proslave. Bicikli mu i danas stoji u dnevnoj sobi.

Jedan je od rijetkih ljudi koji znaju lučiti vlastito opažanje i predrasude. Gleda onako kako jeste, dok većina ljudi gleda onako kako očekuju da će vidjeti.

On nema poziciju u društvu zbog koje bi mu ljudi aplaudirali i tapšali ga po ramenima, ali on posao kućepazitelja obavlja odgovorno i savjesno. Smatra da je njegova pozicija utočište filozofu, a ako se čestito obavlja pribavlja čovjeku i ljubav. Čak je napravio i grupu na Viberu gdje je uvezao sve stanare i tako ih obavještava o aktivnostima vezanim za zgradu. Njegove poruke u vidu obaviještenja skidaju karijes s duše i čarobni su izlaz iz svakodnevice. Jedna od tih poruka glasi: “Za nedjelju mi trebaju dva volontera da mi pomognu da zamijenim sve sijalice na spratovima. Ja imam stepenice, šarafciger i sijalice. Fale mi samo noge….”

Svoj nedostatak koristi da ljudima iz zgrade skine paučinu sa zavjesa njihovih života i da im dani ne budu slijed sumornih nezadovoljstava. Svojom čarolijom je kadar da se kao s lopaticom zavuče u srce svakog stanara i da odatle iskopa njegove strahove koje nasmije od srca.

U nadi da će imati priliku da uradi nešto i za mjesnu zajednicu, kandidovao se za člana Savjeta mjesne zajednice. Nakon izbora u zajedničkoj poruci se zahvalio svojim stanarima što su glasali za njega i obavijestio ih da nije ušao u Savjet mjesne zajednice. U poruci je naglasio da su njegovi protukandidati igrali prljavo, da su ljude dovlačili kombijem i dijelili im pakete. Poruku je završio rečenicom: “Iduće izbore ću i ja igrati prljavo, ugodnu večer vam želim.

Svi znaju da neće.

Ne može igrati prljavo, neko u kome gram prljavštine nema. Neko ko za drugog stavi na raspolaganje čitavog sebe u svojoj nutrini ne može imati baruštine zla. Da bi igrao prljavo moraš imati oči studene poput stakla i biti dosadna pantomima. Moraš biti ništa. A od ništa do ništa je samo praznina. Ne može igrati prljavo neko u čije srce se smjestila sva dobrota ovog svijeta. Neko ko je strastveni ljubitelj života i ljudi. Neko ko ti previje ranu i pomogne ti da staneš na noge, a svoje noge nema.

Svi znaju da on neće igrati prljavo.

Kao što se neko može roditi bez nogu, isto tako se može roditi i bez naklonosti prema dobroti ili bez podobnosti da mu reagira savjest. Možeš se roditi s tjelesnim nedostatkom, ali isto tako možeš i s duhovnim i duševnim.

Svi znaju da on ima tjelesni nedostatak, ali njegova duša nije izobličena. Ona je čista poput najbistrije rijeke. Njegovo srce je krošnja koja svakom čovjeku kada sunce upekne pravi hlad. Unutar sebe je napravio mjesta za sve stanare zgrade i proširio je prostor u sebi za ostatak mjesne zajednice.

Svi znaju da je već i zaboravio da će igrati prljavo jer je nakon par dana u mjesnu zajednicu otišao s ponudom da volontira i tako pridonese i sa spiskom stvari za koje on smatra da bi trebalo uraditi na tom području.

Između ostalog, rekao im je da u jednom dijelu ulice rasvjeta ne radi, da se trebaju promijeniti sijalice.

“Ako vi ne možete to obaviti, evo ja ću. Samo mi neko treba pridržati merdevine.”- uz hihot je rekao i na usne prisutnih donio rano proljeće.

Amina Mašić

Komentari

Zaposlena sam u Svijetu mašte. Radnog iskustva imam cijeli svoj život. Izbjegavam ljude koji mi govore da živim u dva svijeta: realnosti i mašti, jer oni ne primjećuju da ja živim svoju maštu u njihovoj realnosti. Počela sam pisati kao djevojčica ispod kuhinjskog stola po pločicama. Nastavila sam na snijegu granom, na zamagljenom ogledalu poslije kupanja, na prozorima prstima, na plaži po pijesku, u rokovniku kojeg nosim sa sobom. Pišem i kada zaboravim rokovnik, po svojim rukama. Pišem i kada sam sretna i kada me boli. Pišem i kada dišem i kada ne dišem punim plućima. Nemam granice ni u čemu. Jedem neograničeno, a mršava sam k'o grana. Slušam neograničeno muziku, a još nemam svoju pjesmu, Čitam neograničeno, a još nemam izdvojenu najdražu knjigu. Učim neograničeno, a uvijek postoji nešto što ne znam. Pišem neograničeno, a nikako da zapišem sve.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.