Ljubomora nije privlačna, no moramo priznati, ona je itekako sveprisutna i nosimo je u sebi. Razlika je samo u kojoj dozi.

Tko kaže da svi moramo kontrolirati izljeve ljubomore? I moramo li ih skrivati, te tako im ne dati na svjetlo dana? Možemo li uopće svjesno prepoznati sebe pod pitanjem „a jeste li Vi ljubomorni?“?

Ljubomora jest emocija, ali nije ljubav i ne uključuje samo segmente koji se pojavljuju kao posljedica ljubavi. Ona je složen osjećaj koji se sastoji od ljubavi prema nekoj osobi, straha od gubitka, ljutnje prema trećoj osobi koja će  ugroziti našu vezu, ljutnje prema voljenoj osobi koja će nas možda prevariti, zanemariti ili napustiti i ljutnje prema sebi, jer smo slabi i ne možemo zadržati odnos do kojeg nam je stalo. Zaboravljamo da suština bilo kakvog odnosa ne ovisi samo o jednoj osobi, već i ona druga ima udio podjednak našem.

Moramo se pritom zapitati – zašto uvijek krivimo sebe? Je li ljubomora, koja nas guši iznutra, posljedica „primarne bolesti“ ili je zaista trag do prave istine?

Kažu da je zlatna sredina majka opstanka za dugovječne ljubavi, jer nikad ne pokazujemo suštinu i slutnje, ali ponekad dajemo znakove ljubomore  kako  partner ne bi živio u uvjerenju da ste nezainteresirana kocka leda s pogrešnim izborom u  životu. Pa, onda uđete na google u potrazi za savjetom „kako ostati pribran, dok iz očiju rigaš vatru?“ i u roku od tri sekunde izbaci vam se ravno pred nos, milijun savjeta i rješenja, kojih se vi, eto tako, niste mogli sjetiti! Ako pak potražite savjet u časopisima, vjerovatno će vam pričati o obrnutoj psihologiji i o novih sedam načina kako otkriti da li vas partner laže. I onda na kraju sjednete i shvate da i ono što vam je bilo dosad jasno više i nije.

Najbolje je da prestaneš slušati svoju intuiciju i onaj unutarnji glas, a da poslušaš savjet gdje ti netko drugi nalaže kako ćeš živjeti svoju vezu ili brak. Uspjeh je zagarantiran. Pročitaš koji savjet, okreneš se triput i prizivaš kišu dvije minute i sva ljubomora nestaje.

Poseban krug pakla ide za one koji vas uporno osporavaju i manipulacijama dovode do lažnih zaključaka kako biste obmanuli sebe. Uvjerenjima da umišljate stvari koje su zapravo istinite. Tada vi tonete sve dublje u vlastiti očaj pitajući se „je li mi vrijeme svratiti do psihijatra na pošten razgovor?“. Ne, ovaj put nije u pitanju zadnja strana časopisa, gdje se život uređuje po naputcima iz par redova najsitnijih slova, već vaš vlastiti promašaj. Pa što? Netko od nas mora naučiti to i na vlastitoj koži. Ne moramo svi biti primjer savršenog odnosa, niti moramo svi naučiti iz tuđe greške kako je ne bih doživjeli na vlastitoj koži. Niste glupi ni površni, niti imate bilo ikakav nedostatak, osim onoga koji ga uporno traži u vama. Niste vi slabi, slabi su oni koji vam to čine zarad svog ega. Zapravo su samo povrijeđeni, iskompleksirani i u većem strahu što biste mogli zamisliti.

Neki od nas vode opasne borbe s ljubomorom. Borbe koje su kao krajnji rezultat dale osjećaj omeđen strahom i gubitkom. Neki od nas jako dobro znaju kolike krajnosti mogu izazvati misli koje se poput roja pčela vrte po moždanim stanicama.

Najteže od svega je ponovno povjerovati. Izdaja je pečat koji se teško briše sa srca koliko god vam drugi govorili da ste ostali zarobljeni u prošlosti i u pogrešnim odnosima. Nitko ne hoda u vašim cipelama, niti može osjetiti nemir koji se budi na male znakove sumnje. Zbog takvog pečata posljedice ljubomore ne prestaju nakon par dana, već se prožimaju krvotokom i kvare vam odnose koje nastojite sagraditi.

Najteže je izgubiti osobu vrijednu borbe, jer osjećate nemir svakim osmijehom koji nije upućen vama, već onom tko piše poruku s druge strane mreže. Povjerovati da ste poslije pakla u raju je skoro nemoguće mada nagrade uvijek dođu naknadno. Tu se borba nastavlja. I kad izgubite ponovno, nije kraj nemiru. Onda će vas progoniti misli kako se nikad nećete riješiti posljedica neuspjeha i kako nećete moći nikada nikomu povjerovati uistinu. Ne znam ni trebate li.

Kraj će se nazirati tek kad u dubini svog bića sklopite primirje.

Ono što je bilo, bilo je suđeno. Meni, tebi, bilo kome od nas. Sve je bilo baš onako kako je trebalo biti i nosilo je sa sobom razlog i lekciju. Sve ono što dolazi, bit će onako kako treba biti. Slušanjem sebe i nutrine svog srca najbolje ćemo položiti ispite koji nam tek dolaze.

Monika Pavlović

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.