Maksimirsko poslijepodne

Jedna od najljepših stvari koju si možete priuštiti je završiti radni dan pola sata ranije i umjesto da odete doma, krenuti u sasvim drugom pravcu. Tako sam i ja prekjučer, umjesto da se s Bijenika spustim na Trg, odlučio pješke se spustiti na Kvatrić i tramvajem produžiti do Maksimira. Bio je lijep, sunčan dan pa bi zaista bila šteta provesti ga u tami dnevnog boravka.

Dočekao me sa širokim osmjehom. Odmah se uzvrtio od sreće što me vidi i jedva čekao da se pokrenemo. Jer sa psom zaista ne možeš stajati na mjestu. Želio je malo lutati, malo skakati po meni i lizati me, igrati se… Zapravo, ni sam nije znao što točno želi. Mladi je to peso još uvijek. Ime mu je Set, a osvojio me čim sam ga prvi put vidio.

 

 

Vodio me uskim stazicama stalno nešto njuškajući. Vrludao je od stabla do stabla, bez da se i na sekundu smiri. Uvijek je nešto novo trebalo onjušiti, uvijek je nešto šuškalo u prikrajku. Mlad i zaigran, morao je biti svugdje. Sve je morao vidjeti, sve je morao ispitati.

 

 

A tek kada shvatiš da se ispod hrpetine suhog lišća nešto migolji… Tek to je pravo veselje. Još malo igre, hvatanje nekog misterioznog i najvjerojatnije nepostojećeg bića… Malo kopanja, malo žvakanja, pa još malo kopanja…

 

 

Kada se konačno dočepaš onog što se skriva ispod te hrpetine lišća po kojoj si do malo prije rovario, shvatiš da se radi o jednom sasvim običnom štapu. No kakve to ima veze? Ta za psa je štap pravo veselje. Taman dobro dođe da malo prilegneš i prožvačeš nešto. Štap je k’o stvoren za glodanje. Pa zašto ga onda ne iskoristiti?

 

 

Dok je Set tako glodao svoju imaginarnu kost prikrivenu u obični štap, konačno ga je uspio sustići njegov frend Đuro. Đuro nije ljubitelj trčanja, pa uvijek kasni za Setom. Dok ovaj jurca svukud, Đuro samo lagano šetucka stazom i gleda ispod koje će se klupice udobno smjestiti i malo odrijemati…

 

 

Onda se još malo poigraš s Đurom, malo ga natežeš i dosađuješ mu. Nema veze, navikao je on na to i voli Seta unatoč tome što je dosadan. Ipak su oni frendovi i svakodnevno zajedno provode vrijeme. K’o dva mala smotanca, svaki “udren” na svoj način.

 

 

Pa onda još malo legneš i odmoriš, jer od svog tog jurcanja, njuškanja i igranja ne preostane ti baš puno snage. Dugi dan se lagano bliži kraju. Ispunjen je veseljem i igrom, pršti od zabave. Uskoro dolazi novi, a i taj će biti isti k’o i ovaj. Sunčan, topli proljetni dan. Ispunjen igrom i veseljem.

 

 

A ja? Ja se samo nasmijah i krenuh polagano doma. Kao što rekoh, dan je na izdahu a još ima posla koji čeka da bude obavljen. Svejedno, bilo je lijepo malo pobjeći od gradske vreve. Sakriti se u Maksimirsku šumu i uživati u predivnom društvu.

Do kakve sljedeće prilike… Nadam se da će doći brzo.

 

Alen Bjelopetrović Dax


Autor se zahvaljuje Svenu Novoselu, Setu i Đuri na predivnom društvu jednog sasvim običnog poslijepodneva.

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete