Neko gore zna bolje

Često se desi da se uhvatim,
kako sanjivo promatram neke daljine.
Ne znam ni sama u kom to smjeru gledam, ali maštarim.
Nisu to neke daleke zemlje,
ni drugačiji ljudi.

Nije to ni čežnja za pustolovinom,
već ono budno sanjarenje koje se svakome od nas desi.

Poigram se u mašti i mašta se poigra sa mnom.

Bude to k’o djetinji igrokaz.

Kroz neko vrijeme shvatim,
da je daljina postala blizina
i da se maštarija ostvarila.

Nisam je gonila, nisam tražila,
samo sam sanjivo promatrala kroz prozor.

Ponekad bih to radila i dok se vozim tramvajem,
ponekad dok šećem oko jezera,
ponekad dok ispijam nedjeljom kavu i samo gledam u vrt.

Volim to svoje sanjarenje,
vesele maštarije
i neki svoj svijet u kom je malo toliko puno.

I Njega.
Volim Njega.

M. Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.