Mašta je onaj malen svijet koji nas tjera naprijed. Svijet u kojem su sve karte posložene baš onako kako mi to želimo i svijet koji razvijamo u potpunosti nam je naklon. Mašta nam dozvoljava da budemo heroji svoje životne priče, izbjeglice okrutne realnosti i putnici na besplatnoj vožnji kroz nešto apstraktno. Mašta može biti i dvosjekli mač. Za mnoge od nas ona predstavlja cilj prema kojem trčimo, pokretač stvarnosti ili pak malen svijet u kojem se kratkotrajno zadržavamo. Za neke ona pak predstavlja tek sredstvo koje gura dublje u ponor depresije. No današnji tekst neće biti onaj o depresiji i sivilu. Upravo suprotno! Današnji tekst, kao i sama mašta, odvesti će nas u jedan malen svijet u kojem će se (nadam se) zagrijati mnoga srca.

Vratimo se svi zajedno malo u djetinjstvo. To je period kada se mašta najviše hrani na nama, a i mi na njoj. U tom periodu kada nas još ne zaposjedaju brige stvarnoga svijeta naša se mašta manifestira u nešto gotovo opipljivo. Tko od nas kao dijete barem jednom nije postao liječnica, vatrogasac, policajac, kaubojka, veliki ubojica zmajeva? A tada odrastemo i društveno je prihvaćeno da prerastemo taj svijet. Ili? Svi znamo za umjetnike, a umjetnici su ljudi koji zadržavaju maštu djeteta i imaju dar pretočiti upravo tu maštu u nešto opipljivo. Srećom, ja imam privilegiju i ponizno se mogu svrstati u skupinu onih čija mašta nije izblijedila ni u trenutku kada je stvaran život zakucao na velika vrata. Upravo sam zbog toga prije nekoliko mjeseci imala čast provesti nekoliko sati okružena onima čija mašta još uvijek može svašta-školarcima osnovne škole. Imala sam priliku pričati s dvije skupine- prva u kojoj su bila djeca prvog i drugog razreda, te druga skupina u kojoj su bila djeca trećeg i četvrtog razreda. O čemu smo razgovarali? O knjigama i mašti, naravno.

Iako sam sama zakukuljena u neki svoj svijet mašte u kojem stvaram knjige i priče, rad s djecom vratio me unatrag, na mjesto gdje mašta uistinu šeće svuda oko nas. Tako je prva grupa, onih najmlađih školaraca, u nekoliko trenutaka stvorila strašnog zlatnog zmaja koji u učionici čuči iza ormara i čeka zlu vješticu koja želi nauditi djeci. Zmaj ju čeka i ne pokazuje se baš tako često, ali je tu i čuva ih sve. On ima predivna velika krila i zelene oči, a postaje velik tek kada staje u obranu.

Starija grupa je pak pričala o strahovima koji ih proganjaju onda kada ostanu sami. Mnogi od tih strahova su potaknuti fiktivnim likovima koje su imali prilike vidjeti na filmu ili internetu. To su čudovišta koja su i nas same terorizirala dok smo bili djeca (duhovi, klaunovi, demoni…). No i ta odvratna čudovišta mogu biti pobijeđena maštom u kojoj su djeca veliki i jaki ratnici od kojih zaziru.

Sada vas nisam prosvijetlila, zar ne? Svi mi znamo kako djeca imaju neograničenu maštu i nije mi bio cilj na to vas podsjetiti. Cilj mi je podsjetiti sve nas na onaj žar i neupitno vjerovanje u plod naše mašte. Podsjetiti nas sve na onaj pogled u dječjem oku koji vam ne dozvoljava da ne vjerujete. Ako oni vjeruju da se iza ormara nalazi strašan zmaj, tada i vi morate vjerovati, ma koliko bizarno bilo, da je taj zmaj stvaran i da ih čuva.

Zašto onda kada odrastemo prestanemo vjerovati da se naši snovi, naša mašta, mogu pretvoriti u stvarnost? Zašto prestajemo vjerovati u sebe i počnemo vjerovati samo u ono što nam je društvo nametnulo? K vragu, zašto jednostavno ne stanemo i postanemo ono što izaziva sreću? Svi mi imamo demone, duhove i klaunove koji nas svakodnevno progone, no ne smijemo zaboraviti da negdje iza ormara čuči i zlatni zmaj koji nas može osloboditi, ali samo ako mu dozvolimo. Pa, dragi moji, dozvolimo si da nam mašta bude hrabrost. Dozvolimo si da izmaštamo svjetove i vlastitu sreću. Zašto ne?

Jelena Hrvoj

Čitaj još...

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.