Pozitivni izvještaj – Op op opa… dolazi Europa

Uz sarkastične stihove Dubioze kolektiv najavljujem današnji Pozitivni izvještaj. Takvo ozračje baš mi i paše dok čitam o nepostojećim reformama, edukacijama koje se ne događaju i vapajima učitelja i roditelja da se napokon otrese prašina s kurikularne reforme i poduzme nešto.

U Hrvatskoj je ovaj tjedan ponovno počela škola, koje nije bilo desetak dana koliko su trajali uskršnji praznici. Oni koji prate bolje, molim neka me isprave, ali vijesti koje čujem nisu baš dobre za školstvo? Što se dogodilo s radnim skupinama koje bi se trebale baviti kurikularnim reformama? Jesu li se uvjeti za djecu i profesore do te mjere preko noći poboljšali da nam promjena više ne treba? Ako jesu, promaklo mi je, a ne znam kako jer imam dva školarca pa vas molim da vi mene informirate.

Ako sam pak dobro čula da se i dalje, godinama, uporno, ustrajno i nažalost ne događa NIŠTA, onda je krajnje vrijeme da se posvetimo (i to ozbiljnije) da nam djeca (kako to neki vole u medijima vole isticati) imaju europsko obrazovanje. Sve me strah što bi većina naroda rekla na “europsko obrazovanje” jer neinfomirani kakvi jesmo, naprečac zaključujemo za mnoge bitne stvari pa bismo tako možda i za kvalitetnije obrazovanje.  Bitno je da netko dva put mahne trobojnicom i to su otprilike sve informacije koje nam trebaju. Ali ne do’ Bog tri put mahnuti. To se već ne smije. I dok nam je tako i dok se bavimo tko je koliko puta mahnuo i je li to bilo dovoljno hrvatski, mladost nam odlazi. Jebe joj se za europsku budućnost u Hrvatskoj u kojoj nema kruha.

A jeste li se zapitali želite li da vašu djecu obrazuje netko tko se sam ne educira jer za to nema dovoljno prilike? Želite li da profesori svoje, možda i davno stečeno fakultetsko znanje, radi nedovoljno resursa ili plana njihovog rada ne obnavljaju? Štede se krede, pažljivo se raspolaže malobrojnom imovinom, a broj radnika u stručnim službama je nedovoljan za veliki broj djece kojima trebaju. Programi po kojima učitelji rade su ogromni, kontrole velike, a djeca primorana učiti napamet, hrpe i hrpe podataka, dok mirno sjede i slušaju. Tako mora biti, jer tako piše u programu rada. Gradivo se obraditi mora, puno ga je. Kako u tim uvjetima od učitelja očekivati (kako je rečeno) da pruže “europsko znanje”. Ma što god to značilo.

U Rijeci je nedavno ostvarena divna, pozitivna i hvalevrijedna akcija u kojoj su roditelji VLASTITIM SREDSTVIMA za školske učionice nabavili pametne ploče. Čovjek bi pomislio da su to neke interaktivne ploče, maltene hologramske, ono, učiteljica predaje, ploča sama piše ili se projicira to što ona govori u zraku iza nje. Ali ne. To su samo suvremene ploče za rad kojima ne treba kreda ni spužva i kojom se profesori i učenici mogu koristiti na kreativniji, osobniji i brži način. Tada su roditelji poslali jasnu poruku da iako se učitelji trude, nedostaje im brojnih alata. A školama hitno treba značajna modernizacija.

Jel vam ova priča poznata? Imaju li vaša djeca u svojim školama dovoljno toalet papira? Trpe li jer u njihovim toaletima nikad nema dovoljno toalet papira? A što je s opremom za likovni? Tjelesni? Dobiju li vaša djeca školske opremice i sav najmoderniji pribor? Imaju li besplatne zdrave ručkove i provode li slobodno vrijeme na brižljivo uređenim zelenim površinama prepunima cvijeća i interaktivnih sprava za vježbanje i igru? To bi, dragi moji, bio europski standard. Barem u mojoj glavi.

Ovako… bolje ne reći ništa. Bolje šutjeti nego reći da ćemo uskoro imati europski standard. Ajmo početi od akcije “toalet papir u svaku školu” ili “dovoljan broj logopeda u svaku školu” ili možda “edukacija za rad s djecom s posebnim potrebama”. Ovako, sve počiva na odgovornim učiteljima i njihovoj volji. Na ravnateljima tih škola koji su prije svega ljudi pa se trude. Na djeci i njihovim roditeljima. I zato ne pričajte zaboga o standardu dok je još to malo djece koja se rađaju i idu u škole ostalo. To je ruganje. Svima nama koji ispraćamo djecu u školu, svim učiteljima koji sami kupuju bojice i flomastere i svoj djeci u čije obrazovanje se ne ulaže niti približno dovoljno.

Mnogo je onih koji se trude. Zaista živimo u zemlji prepunoj mogućnosti u kojoj žive i rade predivni ljudi. Ali čak i oni, funkcioniraju u sustavu. A taj sustav ne bi smio biti zapušten ili nerevidiran radi nikakvih nesuglasnosti, pogotovo kad one nemaju veze sa strukom.

Sve vas ljubi mama dva školarca, Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete