Dočekala ja taj godišnji. Spakirali se i zapičili k mojima.
Dane smo provodili na plažama (čitaj: u hladovini birceva), večeri u kartanju s frendovima, večerama, šetnjama, laganini – odmarajući. Nisam u potpunosti mogla uživati zbog još sveprisutnih mučnina, al’ bome nisam ni znala da mi je to zadnje ljeto da se mogu leć’ i sunčat. Heh, koja sitnica a takav privilegij. Nisam neki tip od izležavanja na suncu, al’ kad tisućuosamstoprvi put vadiš bebi kamenje iz ruku, bome sa sjetom gledaš ove žene kaj se namažu pekmezom, stave slušalice ili čitaju knjigu.

Ljubomorno sam gledala trudnice koje su me odjednom svuda okruživale kako ponosno šetkaju svoje trbuščiće, dok je kod mene to više ličilo k’o da moram eventualno prdnut’. Veselila sam se povratku s mora jer je to značilo da ćemo saznati spol male bebice koja već sad tol’ko zafrkava. Znala sam u sebi da je curica. Ma garant. Doktorica nije uspjela ništa vidjet’ jer bebica ne želi pomaknuti nogice. Jesam ja rekla, to zajebano, mora da je žensko! Tu negdje smo i o imenima počeli razmišljat’, muška nismo ni uzimali previše u obzir. Svi su mi govorili da će biti dečko, a ja sam im odlučila pokloniti mini verziju sebe. I muža naravno, al nekak’ mi se čini da je pobrala moj temperament, pa… sretno nam svima!

Jesen je prošla u planiranju vjenčanja. Stavivši bebicu na kratko u drugi plan (nije nam se htjela pokazat pa ju sad malo ignoriramo). Nismo mogli bolje odlučiti nego oženiti se tokom drugog tromjesečja. Mučnine su (NAPOKON!!) jenjavale, što znači da sam dobila apetit i počela papati, podosta papati.

Moja radna karijera završava slomljenim nožnim prstom i langetom na nozi. Netko gore mi ukazuje da trebam malo usporiti. A bome, bit’ trudnica na štakama, nije nimalo lagan zadatak.

Na noge sam stala negdje mjesec dana prije svadbe, taman za završne pripreme. Bila sam tol’ka flegma, totalno nezahtjevna, sama sebi se ne mogu načudit’. I stvarno sam zadovoljna ishodom. U 29. tjednu trudnoće plesala sam cijelu noć, dok me “Čerge” nisu slomile. Okupirana vjenčanjem nisam ni primjetila kako mi se šuljaju novi trudnički blagoslovi: grčevi u nogama (riješeno s magnezijem), nesanica (šogorica pati od iste pa sam imala društvo), i sve veći pritisak na mjehur. Mislim da sam išla na wc u prosjeku svakih pola sata (ne pretjerujem).

Maštala sam kak’ ću sad kad napokon imam trbuščić naslikavat se u haljinicama sa nježno položenom rukom na trbuhu. Ma kakvi. Grudnjak nisam mogla podnijet, žgaravica je postala svakodnevni gost, sva odjeća me tiskala i smetala na koži koja je počela pogotovo na predjelu sad (NAPOKON) vidljivog trbuha jako svrbjeti. Trackala sam se bademovim uljem protiv strija, dal’ je do njega il ne, izvukla sam se bez crtice. Jebiga, one stare se nisu obrisale. Ulaskom u treće, finalno tromjesečje saznala sam da imam trudnički dijabetes, ono, naravno da je bio točno na granici, baksuzeee! Ja vam, ako ste se ikada pitali kak je onom jadničku na upisu za fax koji se nađe prvi ispod crte, mogu dat’ info iz prve ruke. Volim život na rubu, šta’š.

Naravno da se šećerko pojavio taaaman pred božićne praznike kad sam se spremala, za razliku od skoro svakodnevnih kolača, ispeći bar 5,6 vrsta. Dobila sam dijetu i opremu za vađenje krvi. “…nakon tjedan dana dijete, iza svakog obroka napunit bočicu…” “MOLIM?!” Ne pratim doktoricu dalje. “Dijeta ste rekli?” Čitam dozvoljene namirnice i nije mi dobro. Pola ih ne volim inače, pola od kad sam trudna, na velik’ dio sam alergična.Pet obroka? Pa kak?

‘Ajde ok, primirila sam se, to je sve za moju bebu, izdurat’ ću.
Kopkalo me samo još jedno pitanje. “Hajde Nina, pitaj, čega se bojiš?” bodrila me mala vila s lijevog ramena. “Bojim se, možda Božić izgubi svu svoju čar.“, šapućem joj. “Doktorice?” Napokon sam se odvažila. “Jel smijem bar za Božić malo francuske salate?” Nasmijala se. “U tvom slučaju, neće biti posljedica od malo te salate.“, rekla je i dan je opet bio lijep, ptičice su cvrkutale i ostali stihovi. Novu godinu smo dočekali kod kuće sa kumovima. U principu sam se sve više držala “udobnosti” doma i blaženog trudničkog jastuka (the otkriće!). Znali su me namamit’ i u šetnju gradom, al uglavnom su to platili kobasom. E, kad smo kod kobasica, šta je s libidom u trudnoći?! Pred kraj, ajde priznat’ ću, osjetila sam da me pucaju hormoni. I to po enormnoj želji.Pogledaj se, trbuh do zuba, kosti te bole, mišići se grče, ne možeš se ni zdepilirat a da ne napraviš 26 poza joge i još ti nije dosta?” Ma kakvi! Kaj je najsmješnije, bližio se termin poroda, pa su nam već i starci predlagali sex kao pomoć da beba prije krene van. Divni nedjeljni ručkovi (sarkazam Sheldone).

Termin je za tjedan dana. Još ne znamo jel curica ili dečko. Još ne znamo kaj nas zapravo čeka. Danas umiremo od smijeha kad se sjetimo naivnih nas tada i naših ideja kakvo je roditeljstvo zapravo. Stigli smo do kraja. Jesam spremna??

Mama iz hooda

Komentari

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.