Što sam naučila od drugih ljudi

Ne želim da tekst zvuči patetično ili jadno jer prije svega ja se tako ne osjećam, a ni ja nisam takva. Hoću da zvuči realno. Hoću da prenesem svaku emociju koja se javila mada nisam sasvim sigurna da ću uspjeti jer sukob je tu suprotnost. Sa jedne strane sve te neke ružne stvari i sa druge snaga koja se javila baš zbog njih. No ja vam obećavam da ću dati sve od sebe jer ko zna možda nekoj od vas bude značilo ako se pronađe u ovim mojim riječima. Hoću da vam kažem šta sam sve naučila o sebi zahvaljujući drugima.

Znate nekada se nisam baš voljela. Nalazila sam sebi milion mana što fizičkih što psihičkih. Dozvoljavala sam da me takve stvari obeshrabruju  i stave na neko niže mjesto od onoga koje bih možda dosegla da nisam imala tu barijeru u svojoj glavi. Ali jesam, imala sam je i baš me je ona neke dovela do mnogih ružnih situacija koje bi me možda i zaobišle da je moja psiha bila nešto drugačija ili da sam sama bila nešto drugačija. No šta bi sad, šta je tu je. Shvatila sam odavno da se prošlost ne može promijeniti mada može dosta utjecati na budućnost to naše shvatanje nje same. Uglavnom, ja sam se pomirila s tim da je prošlosti mjesto baš tamo gdje jeste i da sam ja bila takva kakva sam bila. Bila bih kukavica ako bih to pripisala neiskustvu ili nezrelosti tako da neću, jer sa sigurnoćšu mogu barem to tvrditi: da nikada nisam bila kukavica. Dakle, bila sam takva kakva jesam. Vjerovatno mnogo bolja nego što sam sebi izgledala ali ni to nije važno. Važno je da sam prihvatila. I važno je da je nisam ni mogla biti drugačija. Ne jer me je moje vaspitanje oformilo da budem takva ličnost. Da ne budem sebična, bezobrazna i nametljiva. Da budem iskrena uvijek i stalno misleći kako je to neko nepisano pravilo te da svi moraju da budu takvi. E tome me je naučilo djetinjstvo i vaspitavanje ali ljudi, e pa oni su me naučili nečemu totalno suprotnom. Sad ću vam reći čemu su me to ljudi naučilo o životu, pa onda i o meni.

Nikad ne vjeruj ljudima. Uvijek prvo pomisli da ne valjaju, da su zli, pa tek kad ih upoznaš odluči se da li i dalje ostaješ pri toj prvoj konstataciji ili ćeš im dati zelenu kartu i tako ih prevući na stranu dobra. Nikad im ne vjeruj da riječ! Saslušaj, ali nikad ne vjeruj jer to što su ti rekli je samo ona verzija priče koja je njima više odgovarala. Uvijek prvo pomisli na najgore jer tako ne gubiš. Ako si pogriješila – super, a ako nisi barem nisi bila povrijeđena. Vjerujući ljudima završiš samo krvavoga srca sa pregršt pitanja koja ti ostanu na ivici usana. Sa milion “zašto” bez odgovora. Šta sam iz toga naučila o sebi? Da sam bolja od većine njih. Ja ne lažem. Ja sam iskrena osoba, a sada mi je jasno koliko je to dragocjena osobina kad sam shvatila koliko je njih kojima iskrenost u životu fali.

Nikad se nemoj davati previše. Zaljubi se, zavoli, imaj prijatelje, niko ti ne brani, ali imaj granicu. Dobro sebi utuvi u glavu da moraš da budeš broj 1 sebi ma šta se desilo. Zašto to pričam? Pa zato što su ljudi sebična egoistična bića koja će izvući iz tebe svaki atom snage, svaku mrvicu energije i svega što imaš, pogotovo ako vide da si dobar. Sebe stavi lijepo na prvo mjesto, a ostale poredaj tamo gdje pripadaju. Barem nekoliko mjesta niže. Zbog takvih nekih ljudi ja sam naučila koliko sam u stvari dobra osoba i da sam dobar čovjek. Ako je to dobro uopšte.

Nikad ne govori nikome ono što znaš. Bilo da je riječ o nečemu teoretskom, bilo da je neka tvoja vještina u pitanju, ti ćuti. Oni će naći načina da iskoriste to što imaš, a ako im to ne treba, e pa oni će onda naći način da ti to nešto unište. Još uvijek nisam sigurna zašto to rade ali tako je, šta bi sad. Međutim kad sam shvatila da tako funkcionišu shvatila sam i koliko normalna i samostalna jesam jer me ne boli ono što drugi zna i ima, a svoje rješavam sama onako kako znam. A znate li vi kolika je to vrijednost u životu? Neprocjenjiva.

Ne dozvoli sebi da patiš zbog drugih ljudi i njihovih postupaka. Nemoj da sebi namećeš osjećaje krivnje jer si ti to nešto prouzrokovala. Nemoj to da radiš ni slučajno, jer ne možeš ti izazvati nešto ako to nešto ne postoji u čovjeku. To dobro upamti. Nisi dužna nikoga da trpiš, nisi dužna da patiš, da ćutiš i radiš ono što ne želiš. Nisi dužna da smišljaš izgovore za druge, oni nisu tvoja odgovornost. Tvoja jedina odgovornost si ti. Znam da je to sve lako reći, ali moraš. Jer kada prođeš sve te faze na kraju opet ostaneš sama sa sobom ili bolje da kažem onim dijelom tebe koji ti je ostao poslije trpljenja, ćutanja  i bola koji si podnijela. No i iz toga izađe nešto dobro. Shvatiš koliko zapravo snažna i jaka jesi, koliko svega možeš da preneseš na svojim malim leđima  i da nastaviš da živiš.

Mogla bih ja pisati do sutra ali ovdje ću se zaustaviti jer mislim da ste do sada shvatili suštinu. Ljudi te nauče koliko loši mogu biti, koliko zla ima u svijetu ali kroz to sve, kroz sva ta neka iskustva, događaje i doživljaje nauče te i koliko zapravo trebaš i moraš da cijeniš tu osobu koja jesi. Naučiće te da nije niko bolji ni gori od tebe, da neke vrijednosti u životu moraš više da cijeniš i koliko moraš da paziš na sebe. Moraš jer niko drugi neće. I na kraju shvatićeš koliko si ti mnogo više od onoga što si mislila da jesi, koliko si bitna i snažna, koliko daleko možeš da dosegneš samo ako ispružiš ruku ka tom prihvatanju sebe u svijetu u kojem živiš.

 Ljudi su me naučili da sam čovjek. Naučili su me i da mnogi drug to nisu.  Naučili su me da sam najbolja baš takva kakva jesam. Najbolja sebi.

Aleksandra Bursać

Komentari

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete