VRANA U OLUJI: 11. Početak kraja

Bolan povratak u realnost. Glavobolja. Zamućen vid kroz koji je jedva nazirao obrise špilje. Nesvjesno se uhvatio za Zlatka, koji je spremno prenio dio svoje težine na sebe. Trebalo mu je nekoliko minuta da se dozove, da mu se vid razbistri. Nijemo ga je pogledao, a Zlatko mu se blago nasmiješio. Vatrena je pojava i dalje stajala pred njim. Blago ga je grijala, što mu je u ovom trenutku prijalo. Osjećao se iscrpljeno, kao da je netko iz njega isisao svu snagu koju je imao.

Ne brini, snaga će ti se vratiti. Samo se moraš odmoriti.“ – Zlatko mu je gotovo šapnuo na uho.

Zrakom je prostrujao hladni lahor, osjetio ga je na svojoj koži. Naježio se. I Zlatko ga je osjetio. Ispravio se i uozbiljio. Osluškivao je. Vatra je postala nemirna. Plamičci su se odvajali od ljudsko lika i nestajali u zraku. Počela je mijenjati boje. Zlatna boja uzavrelog žara kao da se hladila postupno poprimajući crvene tonove. Nešto nije bilo u redu, znao je to.

Vrijeme je da odete. Traži vas. – doprlo je iz središta crvenog ognja koji se počeo gasiti.

Igoru nije bilo jasno što se događa, no Zlatko je izgleda Znao. Grašci znoja su mu se počeli skupljati na licu dok je vjetar jačao. Uhvatio ga je za ruku i svijet se ponovno zavrtio.

Šuma. Ponovno su u šumi. Dezorijentiran je, ali vidi zelenilo oko sebe. Zlatko ih je opet odveo nekamo. Na sigurno, valjda. Okrenuo se prema njemu uhvativši se rukom za glavu koja ga je iznenada počela boljeti.

Što… Što se događa?“izustio je između dva vala boli.

Prati nas. Pokušava nas pronaći. Pokušava te uhvatit.“ – Zlatko mu je  gotovo šapnuo.

Igor nije razumio. Razina boli je postala prevelika. U jednom trenu je stajao, a već u sljedećem klečao u travi. Rukama je pritiskao sljepoočnice nadajući da će uspjeti odagnati bol. Nije pomagalo. Zlatko je kleknuo pored njega.

Slušaj me.“započeo je. Ne mogu puno napraviti, ali mogu ti malo ublažiti bol. Samo budi miran i dopusti da ti pomognem.“

Položio je svoje dlanove na Igorovu glavu. Osjeća ih je. Osjećao je valove topline kako se šire iz njegovih ruku. Toplina je djelovala smirujuće. Bol je još uvijek bila tu, ali nekako udaljena, poput blijedog sjećanja.

OK, sada me slušaj.“Zlatko je svoje dlanove spustio na Igorove obraze i pogledao ga u oči. „Mislim da si ovdje neko vrijeme sigurna, ali to neće dugo potrajati. Moramo te sakriti negdje. On dolazi. I da, nema pravo ganjati te, ali očito je odlučio zaobići pravila.“

Tko… Tko me to traži? Što želi od mene?“ Znao je da je to glupo pitanje. Ipak, želio je biti siguran. Još uvijek nije sve najbolje razumio, a cijeli jedan život sjećanja još mu se uvijek vrzmao po glavi. Trebat će neko vrijeme da se to sve slegne, da sjećanja sjednu tamo gdje pripadaju. Za sada je to bio samo jedan veliki košmar zbrkanih misli i slika koje su bi isplovile na površinu svijesti da bi ih već nakon nekoliko sekundi zamijenile nove.

On. Onaj od kojeg si pobjegao. Voda te želi nazad. Nikome od nas nije potpuno jasno zašto, ali izgleda da u tebi ima nešto posebno. Nešto što su oni izgubili da toga nisu ni bili svjesni. Sada znaju što da to nešto nosiš u sebi. I žele to nazad. Izgleda da će učiniti sve da toga i dođu. A ja ću učiniti apsolutno sve što mogu da te zaštitim.“ – ustao je i primivši Igora za ruku natjerao i njega da se osovi na noge.

Ali što? Što je u meni toliko posebno?“Igor mu je snažno stisnuo ruku. Bilo ga je strah. Nije znao što dolazi. Neizvjesnost ga je razdirala.

Nisam siguran. Izgleda da ima neke veze s tvojim osjećanjem drugih. To je trebalo nestati. Kada si ponovno rođen ta je moć trebala ostati pod vodom. Mislim da nitko zapravo ne zna zašto je došla s tobom.“Zlatko je djelovao zamišljeno. Zapravo, bio je zabrinut. Znao je da ovo neće dobro završiti.

Osjećam druge? Kao to misliš?“  – Igor je mislio da zna na što Zlatko cilja. Ipak, htio ej biti siguran…

Jednostavno osjećaš. Znaš što je drugim ljudima u glavi, što misle, kako se osjećaju. Proživljavaš njihove probleme. Njihovu radost, kao i tugu. Veselje, patnju. Sve što osobe do kojih ti je stalo prožive, ti proživiš još jednom.“

Zamišljeno je podigao pogled prema nebu Gusti, crni oblaci su se nadvili nad šumu. I ovdje je puhao vjetar. Hladan, zimski vjetar. To se ne bi smjelo događati. Bilo je ljeto, trebalo bi biti vruće. Sunce bi trebalo pržiti svom snagom, a vjetar… Vjetar bi morao biti topa. S prvim kapima kiše postalo je očito da se prema nevrijeme. Zlatko je nepovjerljivo pogledao u nebo, a zatim pogled ponovno usmjerio na Igora:

Ovo će biti gadno.“ – bilo je to sve što je rekao.

U tren oka nebo kao da se otvorilo. Guste, krupne kapi kiše udarale su o lišće drveća koje ih je okruživalo. Kiša je bila toliko jaka da su vidjeli tek nekoliko metara pred sobom. Nije imalo smisla bježati. Nisu se imali gdje skloniti. Igor se osjećao čudno. Bilo mu je gotovo ugodno. Ledene kapi kiše koje su udarale o njegovu kožu kao da su ga mamile da im se prepusti. Dozivale su ga i svirale mu glasnu skladbu koju kao da je znao od nekud….

Zlatko mu je lupio šamar. Došlo je iznenada, natjeralo ga da se strese i ponovno izoštri um.

VRATI SE.“ – viknuo je. „Doziva te. Pokušava te pridobiti na svoju stranu. Misli da može probuditi ostatke vode u tebi. SABERI SE.“

Glava mu je još uvijek bila okrenuta u stranu od Zlatkovog šamara kada je u daljini primijetio obris nečega što je moglo biti ljudsko biće kako mu se približava. Suzio je oči, a Zlatko je primijetivši da Igor gleda nešto usmjerio pogled u istom smjeru.

Sranje…“ – izustio je.

Došao je. Jedino što sada možemo je boriti se. Više nemamo kuda pobjeći.“

Prilika je svakom sekundom bivala sve bliža. Sada su već sasvim jasno vidjeli vodenog lika pred njima. Sekunde duge kao vječnost klizile su mimo njih dok je vodena prilika prilazila. Zaustavio ni dva metra pred njima. On. Onaj isti kojeg je već vidio. Zlatko je znao da nema izlaza. Mora zaštiti Igora. Morati će se boriti s jednom od glavnih sila prirode. Nije znao može li pobijediti vodu. Nadao se da može. Morao je.

Vrati ono što je moje i nitko neće stradati.“ – odjeknulo je kroz štropot kiše.

Igor nije tvoj! Pustio si ga da ode. Sada poštuj donesenu odluku!“ – Zlatko se derao kroz sve snažniji pljusak.

Moj je. Uvijek je bio i uvijek će biti. I sada će se vratiti.“

Alen Bjelopetrović Dax

Komentari

Alen Bjelopetrović

A. B. Dax je znanstvenik u nastajanju, ilitiga magistar kemije trenutno na doktorskome studiju. Ono malo slobodnog vremena što imam najčešće provodim s olovkom u ruci  bacajući misli na papir kako bi bar malo rasteretio skoro pa preopterećeni mozak. Ponekad uzmem fotoaparat u ruke i lutam po Pulskim šumama tražeći napuštene i skoro zaboravljene tvrđave dozvoljavajući im da me odvuku u neki drugi svijet, u neko vrijeme koje je odavno iza nas.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete