Prgava sam pa šta

Svađalica, jezičara, žena sa viškom teksta, porodični portparol i ministar za odnose sa javnošću, vještica, ona što ne zaklapa… Da, da, sve sam to ja. Tako me nazivaju od milja meni bliski ljudi. Oni što znaju da teško mogu samnom izaći na kraj kad je prepirka u pitanju. I svađa. I civilizovana razmjena mišljenja.

Rođena sam prije vremena, dobrih mjesec dana ranije. Sa svega 1700 grama, ali nije bilo potrebe da me drže u inkubatoru koji bi mi pomogao da dišem kao i većini nedonoščadi. Borila sam se od samog početka. Progovorila sam sa devet mjeseci, a prohodala sa četrnaest. Pa vi vidite kakva je to ljenjivica – jezičara. Od uvijek sam bila osjetljiva na nepravdu i uvijek sam branila slabije i ugrožene, ne gledajući uopšte da li je taj neko stariji, snažniji. Jednostavno, morala sam. Tukla sam se sa dječacima kada bi dirali mlađe od sebe. U osnovnoj školi me je neki dečko u prolazu pljesnuo po dupetu. U momentu sam mu zalijepila šamar i samo nastavila svojjm putem. Imam mlađu sestru i od kad znam za sebe imam potrebu da je štitim. Čak i sada kada smo odrasle i imamo svoje porodice. Jednom je došla kući sva blijeda i prestrašena jer je uplašio komšijski pas, neki ogromni Rotvajler koji je preskočio ogradu i izašao van iz svog dvorišta. Iz istih stopa sam otišla kod tog komšije i još na kapiji počela da urlam da ću zvati policiju ne bude li držao tog psa dalje od ulice. Čovjek se presavijao od smijeha jer mu je bilo smiješno što njemu, čovjeku od pedesetak godina tako prijeti balavica od 19 godina. I još tim tonom. Meni je bilo muka što se tako smije pa sam stvarno i pozvala policiju. Kad je vidio da je vrag odnio šalu rekao je da se smirim, da će bolje obezbijediti ogradu i da nema potrebe da se diže frka. Ja sam mu rekla da sve to ispriča policajcima koji upravo stižu. Još dugo poslije toga me je pozdravljao sa „opasna mala“.

Jedna sam od onih čiji je prag tolerancije izuzetno visok, trudim se da imam razumijevanja za svakoga, trudim se da pomognem kome god mogu. Trudim se da budem pristojna u ova grozna vremena kada je sistem vrijednosti srozan do nivoa rijalitija. Međutim, najmanja nepravda ili bezobrazluk me automatski pretvara u nakostriješenu vješticu i nema toga što će me spriječiti da reagujem. U gradskom prevozu, čim vidim da je u autobus ušla trudnica ili roditelj sa malim djetetom kojima niko neće da ustupi mjesto, i svi samo sklanjaju pogled u stranu, ja viknem onome koji mi je najbliži da ustane. Obično se prave nevješti, u fazonu, evo sad padoh sa Marsa, pojma nemam šta se dešava, evo ustaću. Nedavno je jedna žena negodovala što sam joj rekla da ustane. Kaže zašto baš ja? Rek’o gospoja, Vi možete stajati, dijete ne može. Pašće, povrijediće se. Kaže ona meni: “Šta si ti, jesi ti neki šef ovdje?”  Rek’o: “Za tebe sam generalni direktor“. Tajac. Ustade gospoja. Svi ćute i blenu kroz prozor, poslije par sekundi počnu da me zagledaju, vjerovatno misleći: gledaj ovu budalu što brine tuđu brigu…

Posebna priča je u redovima, naročito u ambulantama. Da nisam svojim očima vidjela, ne bih vjerovala da postoji takav bezobrazluk. Jednom sam čekala ispred ordinacije, imala sam uredno zakazan termin i naravno, prošlo je već sat vremena od mog termina a ja i dalje čekam. Dolazi jedna žena, prilazi vratima ordinacije i glasno pita „Ko je unutra“? Odgovaramo joj da unutra ima pacijent i da svi čekamo. „ Mene to ne zanima, čim on izađe, ja ulazim, jer je moj termin upravo sad!“ Ljudi počinju da negoduju, a ona još glasnije govori da će svakako ući i da je niko neće spriječiti. Ima tu i ljudi sa virusima i temperatutom koji su hitni i čekaju da se ukaže bar malo prostora da ih ljekar primi. Meni u tom momentu pada mrak na oči, sačekam da se dotična okrene u mom pravcu i prilično glasno joj kažem: „Slušaj, samo probaj da uđeš, budeš li krenula unutra, ja ću te uhvatiti za kosu i tako ću te izvući napolje!

U čekaonici smijeh. Prvo me gleda par sekundi iskolačenih očiju a onda kaže: „Ćuti tu vještice jedna, nemoj da budeš veća ciganka od mene.“ (Gospođa je pripadnica Romske nacionalne manjine, op.aut.). Počeše da se komešaju bakice koje su došle samo da im se izmjeri pritisak a usput, sjedeći u čekaonici nađu uvijek nekoga sa kim će pričati pa to sve zajedno liči na vašar. Počeše da negoduju i ostali. Jedan gospodin, takođe pripadnik pomenute manjine, stade na vrata i reče gospođi da mora da čeka red jer ga i svi ostali čekaju. U tom trenutku sam razmišljala da će me moja narav stvarno jednom koštati i da ću proći mnogo gore od epiteta vještice. Ali nema veze, za pravdu ću se boriti uvijek, iako znam da je to najčešće borba sa vjetrenjačama.

Nikada nisam mogla da razumijem žene koje samo trepću i odgovaraju samo sa „da“ i „ne“. Meni to liči na nedostatak sopstvenog stava i manjak životne energije.

Ja se smijem glasno, svađam se glasno, kad sam ljuta lupam vratima i to tako da komadići maltera otpadaju. Muškarcu koji mi mlitavo pruži ruku pri pozdravljanju bih najradije svezala šamar i to iz bekhenda. I obavezno, kad se tako nešto desi napomenem da to nije ispravan pozdrav i zbunim jadnika tako da ne zna gdje je lijevo. Neću ja to, ali je jače od mene.

Mehaničara, koji mi je nedelju dana popravljao neki sitni kvar na autu sam nazvala, predstavila se i pitala ga kako napreduje moj spejs šatl. Čovjek se zbunio. Molim? Rek’o, pretpostavljam da od mog auta pravite spejs šatl i da sad komotno mogu sa njim na mjesec čim ga toliko popravljate. Koliko sam dužna? Toliko i toliko. Nema problema, novac ćete dobiti za nedelju dana, kao što sam i ja čekala na auto nedelju dana. Čovjek je samo ćutao jer nije znao šta ga je snašlo i samo je rekao „ dobro“. Sledeća popravka je bila besplatna.

Na fejsbuk statusima pišem sve što mi smeta i to sa velikom dozom sarkazma. Neki shvate, neki ne. Neki tapšu po ramenu, neki kažu da im popravim dan i da kada su neraspoloženi skrolaju po mom zidu čitajući statuse. Oni što se pronađu uglavnom ćute.  Što sam starija, sve više sam ubijeđena da se pričom malo toga može postići i da nekim ljudima ne vrijedi ni nacrtati situaciju da bi je shvatili. Više se trudim da djelima dam primjer, prvo svom djetetu pa onda i svima ostalima.  Nikad neću prestati da javno negodujem za sve što mi smeta i što mislim da nije ispravno. I neka sam i vještica i prgava jezičara. Iskrena sam i ne pretvaram se.

Vesna Duvnjak

Komentari

Vesna Duvnjak

Ja sam nepopravljivi sanjar. Vjerujem u dobro u ljudima i od toga ne odustajem. Ostaću vječito dijete koje se oduševljava sitnicama. Pišem oduvijek. Kao klinka sam pisala dnevnike, sad pišem na blogu. Inspiriše me svijet oko mene. Često pišem pod naletom emocija. Vjerujem da postoji ravnoteža u svemiru. Vjerujem u muško-ženska prijateljstva. Muzika mi je sastavni dio života, bez nje ne mogu. I bez kafe. Crne. Bez šećera.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete