Ljubav koju ona naizgled ne zaslužuje…

Jel netko od vas ponekad promatra prolaznike i pokušava primijetiti ili pogoditi emocije na njihovim licima i zamisliti priče koje stoje iza stranaca koji prolaze mimo vas? Ono kad sjedite u kafiću sami dok nekoga čekate i umjesto da gledate u mobitel, promatrate aute, krošnje i prolaznike?

E, to je nešto što me jako veseli, primijetiti sve divote koje nas okružuju. Kad se ljudi koje ne poznajem drže za ruke, smiju se jedan drugome, pričaju, grle se… Nesvjesni da bi ih itko promatrao, jer to ni nije neka predstava, nego oni žive svoj život, a ja, kao slučajni promatrač, ulovim tek pokoju scenu, tek pokoju emociju koju oni u tom trenu ne mogu sakriti. I tad sam nekako svjesna da je život tako lijep, ispunjen predivnim ljudima koji uživaju u naizgled tako toplim i ispunjenim odnosima. Divno!

Neke scene su lake za tumačenje. Zaljubljeni mladi par koji se drži za ruke, majka koja čvrsto za ruku drži dijete i s ponosom ga gleda dok dijete sretno liže tek kupljeni sladoled, starac koji ponosno hoda iako se pridržava uz štap, obučen u svečano, ali starinsko odijelo s maramicom koja viri iz džepa, mlada žena, predivno obučena i ne znaš je li na njoj ljepša frizura, šminka, roba ili način na koji joj to sve stoji, školarke koje hodaju u grupici, sve obuvene u identične tenisice, glasno se smiju i kao da su nesvjesne ikog drugog oko sebe.

Naravno, sve je subjektivno, a pogotovo gledano očima promatrača, jer iako imamo neko svoje mišljenje, ne možemo znati što se zaista skriva iza svakog lica, koraka i ubrzane pojave. I iako me većina stranaca inspirira da zamišljam sretne priče, snažne ljude, bogatu povijest i sretnu budućnost, ponekad se dogodi da slučajno vidim i nešto što ne mogu protumačiti drugačije nego kao nezahvalnost.

Promatranje svijeta oko sebe čuvam za trenutke kad sam posebno opuštena, na nekoj kavi, plaži ili u šetnji i izbjegavam „tumačiti“ prolaznike dok obavljam „must do“ poslove koje ne volim, kao što je npr. shopping. Većini žena omiljena aktivnost, a meni teška kazna, nije me zaobišla tog dana kad sam s popisom ušla u shopping centar, razmišljajući o pet rođendana na koje mi djeca idu u idućih tjedan dana. Prije shoppinga, kako bih se ohrabrila da uopće krenem, otišla sam do toaleta natočiti si vode u plastičnu bočicu i dok sam si točila vodu, pored mene je stala jedna mlada žena i dok je površno prala ruke, razgovarala je s nekim na mobitel: „Ma joj, tu sam u ovom glupom shopping centru. A ovaj moj me čeka vani, joj kako me živcira, tako je glup. Ma ide mi na k***.“

I tu sam ja pomislila: „Ajde, još jedna koja kao i ja mrzi shopping“, i malo sam se u sebi podsmjehnula kako je mrzovoljna (pretpostavivši da se o tome radi). I krenem obavljati što moram, zaboravivši na odslušani razgovor. I nakon jedno pola sata, dok sam u dućanu čekala red na blagajni, ispred sebe čujem simpatičnog dečka kako objašnjava prodavačici: „Ne, ja bih htio baš zelene bombone i crveni su u redu, ali cura mi samo zelene voli. Može, može, dajte mi pet vrećica, puno vam hvala.“ Osmijeh od uha do uha, čovjek ono, lebdi. Prizor kao iz filmova.

Plaćam na brzinu, gledam u popis što još moram obaviti i vidim da iz jedne trgovine izlazi ona moja „zahodska drugarica“ i da je i dalje jednako mrzovoljna. Prvi put je promotrim malo bolje. U kasnim je dvadesetima, pretila je, ima dugu crnu kosu i crnu odjeću. Da se nasmiješi vjerojatno bi bila privlačna, ovako izgleda pomalo zastrašujuće, crna, mrka, velika. Brzo pomislim kako NEĆU osuđivati jer ne znam zašto izgleda ovako zlovoljno i ubrzam korak. Idemo istim putem prema pokretnim stepenicama. Ona hoda i ponovno vadi mobitel te jasno čujem što govori jer sam dvije stepenice iza nje. „Ma di si? Pa neću ja tebe čekati kao neki debil, jesi me čuo? A-ha. Dobro. Bolje ti je da su zeleni. Al svejedno ćemo ić’ na hamburger. Ok, vidim te.“

I silazi moja zahodska drugarica s pokretnih stepenica, a na vrhu je čeka on. S osmijehom od uha do uha, u rukama drži pet (zelenih) vrećica bombona. Ona mu grabi te bombone iz ruku i bez riječi, pozdrava ili pogleda pruža korak prema stolovima restorana brze prehrane. On, i dalje nasmijan, u prolazu joj dodiruje rame i spušta usne do njenog vrata i nježno je ljubi. Ona, u jednoj ruci drži bombone, u drugoj mobitel, nijednom ga nije ni pogledala, a mrzovoljni izraz lica ostao je postojan.

Ja ih ne poznajem pa ne znam kroz što ona prolazi da se ovako nosi. Možda proživljava neku izazovnu situaciju, možda joj se on nešto zamjerio pa se sad „vadi“, možda je depresivna. Ali kad sam na putu do garaže opet prošla pored njih i vidjela da ona, s istim mrzovoljnim izrazom lica gleda u jedan hamburger koji se nalazi ispred nje, a drugi drži u rukama i jede ga, dok on „ćopka“ pomfri, gleda u nju nasmiješeno i zaljubljeno i mazi je po nadlaktici, izgledalo mi je kao da je ona jednostavno nezahvalna. Došlo mi je da dođem do nje i kažem joj: „Oprostite, ja Vas ne poznajem, pa se unaprijed ispričavam, ali primijetila sam kako Vas Vaš muškarac zaljubljeno gleda i nježno dodiruje. Znate li Vi koliko je to lijepo i koliko žena čezne za tim da ih netko voli i tako lijepo gleda i dodiruje? Jeste li svjesni uopće što imate u njemu? Jeste li ga ijednom pogledali? Vidite li Vi njega uopće ili samo mobitel, hamburger i vlastitu mrzovolju?“

Zaustavila sam takve misli nakon pet sekundi naredivši sama sebi da ne mislim kako su neki ljudi nezahvalni, još jednom se podsjetivši da ne osuđujem, ali sam svejedno još jednom zadržala pogled na njegovom blagim očima i toplom osmijehu koji je pružao njoj, mrzovoljnoj i za njega potpuno nezainteresiranoj. Ali, Bože moj, s nečime se privlače, s nečime su se zaslužili, pomislila sam dok sam s vrećicama punim igračkama žurila prema autu.

Jesmo li zahvalni na svemu što imamo? Zapitajmo se. Kad vidim ovakve stvari, one me podsjete i potaknu da pažljivo promotrim, pobrojim i zahvalim se na vlastitim blagoslovima koje možda uzimam zdravo za gotovo. Jesmo li svjesni svega dobroga što imamo? Lako je doći u fazu da ne primjećujemo sve dobro što imamo, ali na sreću, lako je i osvijestiti sve što imamo, samo se toga trebamo sjetiti.

Tako da, draga moja zahodska prijateljice, hvala ti jer si me podsjetila da nekad možda i ja izgledam poput tebe, da sam nezainteresirana za sve te divne ljude koje imam uz sebe dok se bavim raznim obavezama, a ponekad i blesavim ekranom mobitela. Ipak, imam za tebe savjet – odloži te hamburgere, primi za ruku tog dragog momka i prije nego ti ovakvo ponašanje postane navika, udari sretniju i zahvalniju kontru. Na kraju krajeva, ako ti taj naizgled drag momak ne odgovara, nije ti on kriv za tvoju mrzovolju. Makni se, nisi stablo. Trebala sam te slikati i pokazati ti kako izgledaš, možda bi onda razumjela o čemu ti govorim i zašto si me inspirirala da napišem ovu kolumnu o nezahvalnosti.

Grlimo se, ljubimo, primjećujmo jedni druge, budimo zahvalni jedno na drugome. Ne radi onih koji će nas promatrati, nego radi nas samih i izraza lica koji ćemo iz tih odnosa ponijeti. Zašto bismo bili 🙁 kad možemo biti 🙂

Sve vas ljubi zahvalna grlilica i ljubilica Anita.

Anita Ratkić Šošić

Komentari

Anita Ratkić Šošić

Anita Ratkić Šošić za Amazonke piše kolumnu Dašak pozitive namijenjenu svim ženama koje žive, misle i rade u petoj brzini, ali naravno i muškarcima koji se ih se ne boje. Osnivačica book cluba i projekta „Dašak pozitive“, velika pobornica zdravog pozitivnog razmišljanja i djelovanja, Anitin cilj je uspjeti biti svojom u svakodnevnici ispunjenoj brojnim obavezama. Otuda i naziv - Dašak pozitive, jer uvijek se može naći nešto lijepo na što se možemo osloniti, skupiti snagu i ići dalje. Dokle? Dokle si dozvolimo. A Aniti kažu da si često dozvoljava previše, na što ona odgovara da je tek počela.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete