Nela Baričević: Empatija je karta s kojom još samo rijetki igraju…

Jednom napisah – ništa nije pogrešno u svijetu, sve pogrešno je u nama ljudima. I jest tako, a empatija je karta s kojom još samo rijetki igraju i koja to tako zorno ocrtava.

Svijet ti nudi bol da se okreneš za njome, da naučiš, da pružiš ruku… Iskustvo vlastite boli u koje se svi iz prva pokušaja začuđujućom spremnošću sparkiramo dušom i tijelom u žudnji za tuđom uviđavnošću i podrškom doslovce nikada, ali nikada ne izostane. No, kada se nađemo da tuđu ruku svojom prihvatimo mjesto da grabimo neovisnost i postrance smještenu sreću, e tu kiksamo. Padamo. Tu se lomimo i više no u vlastitoj boli. Od izostanka ljudskosti. U izgovorima. Od nemara. U crnim i bijelim lažima.

Znam jer sam bila na obije strane. Znam jer sam bila ruka koja se premišlja i koja važe. Priznajem evo da mi se dogodio taj moment u kojemu sam napokon mogla uhvatiti vlastitu sreću za rep, a u taj me isti moment trebala jedna duša. Vjerojatno više no ikada prije. I to je taj ispit. To polaganje gdje ti pad visi o niti. To je djelić u vremenu kada, više nego ikada prije, postaje jasno tko u špilu svoga života još čuva tu kartu empatije, taj joker podivljala svijeta ubrzana ritma. To što svi asevi, kraljice i kraljevi ne mogu osporiti. Tu jednu važnost koja se s nijednom drugom važnošću ne da usporediti.

Znam jer sam bila na obije strane. Znam jer sam naposljetku izvukla tu kartu s velikim e i uložila ju znajući da u tom trenutku ulažem sve. Znajući da u tom momentu odlažem vlastitu sreću za nečiju, no nikako ne i bilo čiju, tugu.

Znate zašto još znam? Znam jer me život unatrag 3 mjeseca bacio pred ispit. Ili bolje da kažem, pred niz opakih ispita gdje su se dijagnoze dvaju srca izmjenjivale kao od šale. Vjerujte mi, što se čuje na hodnicima hitnih službi, što se šapće među redom suza u čekaonici u pol glasa, što se čita između redova naježene kože… to se nigdje drugdje ne sreće. Znam jer sam i ja bila od onih koji su, sjedeći u čekaonici, pričali, ispočetka zanesena nekom ludom vjerom, kasnije kroz šapat slomljena, a na prste jedne ruke mogu nabrojati one koji su me čuli, one koji su izvlačili svoje karte s velikim e i nisu me odgađali za svoja tužna vremena, za suosjećanje presvučeno mojim imenom ispod kojega osjećaju jedino suosjećanje spram samih sebe.

Znam jer oni koji mi ovih dana mahom kucaju na vrata, koji me zovu da provjere kako sam i trebam li što, oni koji pošalju barem kakav sramežljivi emotikon u znak podrške… e ti oni su ljudi. I nemojte mi reći da se netko ne može uživjeti u stanja koja sam nije prošao, kojima na svojoj koži nije svjedočio… nemojte, jer kao moje najveće podrške pokazali su se upravo oni koji su tisućama kilometara daleko od moga puta. Pa i nije bitno… jer ni ja nisam iskusila ni četvrtinu borbi s kojima sam duboko suosjećala, a ipak sam svojim štitom stala ispred tuđega, njihova, bola.

Nemojte mi pričati o nedostatku vremena, o trku kroz život, o svakodnevici koja slama. Nemojte to nikada pričati onima za koje znate da u konkretnom trenutku vode munjevite bitke. Nikako, nikako im nemojte pričati kako vas ubrzani tempo života guši. Nemojte. Jer za njih je vrijeme stalo. A jednom kada vrijeme stane, e to je onda borba. E, to je ono što guši.

Napose, svi mi živimo neke svoje sreće, neke svoje tuge u koje je bilo kome drugome teško uroniti, ali znači li to da trebamo odustati? Da, svakako živimo u vremenu kada otrovne strelice i kroničnu nebrigu za bližnjega opravdavamo izostankom vlastita iskustva. Koliko sam samo puta čula: „A ne kužim ti se ja u to…“, misleći u sebi: „Ni ne trebaš mi da se kužiš, trebaš mi da mariš i želiš znati kako sam, kako smo…“

Za to mi trebaš. Za ovo drugo, ionako, imam liječnike.

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete