Što kada život ne ispadne kako si planirao?

DOSTA“ – nije bio ni svjestan koliko je snažno lupio šakom o stol.

Drvo je tupo odjeknulo dok se bol širila podlakticom. Na tren se sve zatreslo, a ni sekundu kasnije čuo se lom stakla pri dodiru s podom. Uhvatio je podlakticu drugom rukom i lagano ju masirao. Nije pomoglo. Bol je i dalje bila prisutna. Ustao je sa stolice dok ga je zvuk gnječenja stakla pod papučama podsjetio da se nešto razbilo. Velika staklena krigla od udarca je pala sa stola. Pa… sada to više nije bila krigla. Bio je to razlomljeni stakleni mozaik koji se razlio po podu. Osmjeh mu je zatitrao u kutu usne – gorke životne ironije, pomislio je. To razlomljeno staklo podsjetilo ga je na njegov život. Svi su ti komadići tu negdje, svaki njegov dio ima neku svrhu, ali nisu sklopljeni u cjelinu. Nedostaje ono nešto – neka vrsta ljepila koja bi to sve dovela u red, koja bi od te hrpe stakla na podu ponovno sastavila kriglu. Hoće li ikada uspjeti sastaviti svoj život? Može li se polomljena čaša ponovno sastaviti?

Je li upravo popio treću ili četvrtu čašu viskija? Je li uopće važno? Prazna kutija cigareta i dalje je stajala na stolu, iako je već otvorio novu kutiju. Trebao bi ovu baciti u smeće i usput isprazniti pepeljaru. Da… Trebao bi. Svejedno, neće se ustati. Ostat će ležati na trosjedu razvaljen od alkohola jer viski nije bio prvi na repertoaru danas. Popušit će još jednu pa ide leći. Da, tako je. Zapalio je još jednu cigaretu uvukavši pozamašnu količinu dima duboko u pluća. Na tren mu se zavrtjelo u glavi.

Zanimljivo je kako je jedan sitni događaj dovoljan da te potpuno izbaci iz takta i natjera na razmišljanje. Razmišljanje? Nije ovo bilo razmišljanje. Pa što onda izvodi večeras? Zašto si je dozvolio da se napije, da večer koja je trebala biti opuštena, provedena uz film ili kakvu knjigu potpuno uništi i zatruje si glavu crnim mislima?

Danas je nakon petnaest godina sasvim slučajno naletio na nekadašnjeg školskog kolegu. Prepoznali su se istog trena i u sekundi su minule godine bile kao rukom odnesene. Tek na trenutak sve je bilo kao nekada – naganjanje po školskim hodnicima, jurnjava kada bi se oglasilo školsko zvono, tekme nakon nastave i  još tona drugih sjećanja.  Taj čovjek koji je danas stajao pred njim više nije bio dječak. Bio je to odrasli muškarac baš poput njega. Međutim, nije stajao sam. Pored njega je stajala prelijepa žena. Primijetio je vjenčani prsten na njenoj ruci, kao i na njegovoj. Pogodilo ga je tek kada je ušao u svoj mali, momački stan. Stan koji nije dijelio ni s kime.

Ponekad se dogodi da godine prođu kroz naš život, a mi nismo ni svjesni što ostave za sobom. Potrebno je nešto što će nas trgnuti da bi shvatili kako biše nismo ona ista osoba koja smo nekada bili. Život nam ponekad pošalje poruku. Poruku koju bi trebali razumjeti. Međutim, ponekad nam pravi smisao promakne. Uvjereni da znamo što nam to život poručuje, donosimo zaključke koji su često pogrešni. Zaključke koji su nas u stanju uništiti.

Gdje je on sada? Petnaest godina nakon završenog fakulteta. S doktoratom u džepu, punim radnim vremenom i karijerom koja dobro napreduje. Da… Ide mu u životu. Zaista mu ide. Dobar je čovjek. Pošten i radišan. No, u isto je vrijeme i sam. Tek sada to vidi. Teka sada, kada je sreo nekoga koga je poznavao cijelo svoje djetinjstvo vidi što drugi imaju. Što njemu nedostaje. Zato je odlučio tugu utopiti u alkoholu. Da otupi. Da zaboravi. Možda će se sljedeće jutro probuditi na onom istom trosjedu i jedino sjećanje na jučerašnji dan bude samo prazna boca alkohola. Da bar.

Što je to njegov život postao? Posao. Samo posao. Sve vezano uz posao. Prijatelji – ima li ih zapravo? Dok ih svakodnevno naziva kolegama, druži se s njima po večerama i cugama, koliko njih zaista može smatrati svojim pravim prijateljima? Jednog? Dvojicu? Eventualno troje. Što će se dogoditi ako netko od njih da otkaz i ode na neko drugo radno mjesto? Hoće li se ikada više čuti? Vidjeti?

Taj njegov nekadašnji prijatelj sada ima ženu. Vjerojatno su već nekoliko godina u braku. Možda još i od fakultetskih dana, ako je on uopće otišao na fakultet. Zaboravio je pitati ga to. Je li zapravo uopće bilo važno? Ona mu je izgledala poznato… Je li ju poznavao od nekud? Negdje u prikrajku mozga zvonilo je da ju zna od nekud. Samo, od kud? Možda neka od djevojki iz drugih razreda… Zapravo… je li uopće bilo važno?

O tuđim životima često znamo samo onoliko koliko nam je dopušteno vidjeti izvana. Ono što vidimo nije ni približno slično onome što se ima za pokazati. Prava je priča često sasvim drugačija, no prosječni ju promatrač ne može vidjeti pa izvlači zaključke iz onoga što vidi. Vanjski prikaz je najčešće varka sazdana od sitnih laži koje sklopljene u cjelinu odaju dojam usklađenog i savršenog života. No je li to zaista tako? Je li nečiji život uređen? To ne možete znati iz slike koju vam prikazuju. To ne možete uvijek saznati kroz druženje s njima.

To možete saznati na jedan jedini način: ako vam dopuste da zavirite iza kulisa.

 Isti taj poznanik kojega je danas sreo duboko je uzdahnuo ušavši u stan i strovalio sa na stolicu podbočivši lice rukama. Bio je ovo zadnji dan agonije koja je trajala već neko vrijeme. Zadnji. Danas su konačno potpisali komad papira koji kaže da više nisu u braku. Nakon godina natezanja koje su bile rezultat nesmotrene odluke ponesene hormonima, danas je konačno slobodan čovjek. Više nije vezan okovima braka koji je od početka bio osuđen na propast. Više nije rob vlastite poniznosti.

Šest godina propalog braka na njega je ostavilo posljedice. Te godine kao da se nisu dogodile. Propao je. Upao u kolotečinu. Iz dana u dan se trudio sačuvati ju pored sebe, očuvati zajednicu koju su gradili. Ne, koju je on gradio. Istu onu u kojoj se ona nikada nije trudila. Što mu je ostalo od svega toga? Ništa. Prazan stan i neispunjeni životni snovi.

Vidi njega, njegov nekadašnjeg školskog druga. Doktor znanosti, poznat čovjek. Svako malo izleti na televiziji ili u novinama. Nekada su skupa sanjali takav život. Jedan od njih ga je i ostvario. Zavidi li mu? O, još kako… On si nije dopustio da ga žensko biće smota i okuje u nešto što bi trebalo biti zajednica. Je li zbog toga uspio u životu? Ili je samo bio pametniji?

Natočio si je čašu konjaka i večeras nazdravio samome sebi. Barem je iz jednog zatvora uspio pobjeći.

Dva prijatelja koja su se srela nakon dugo godina nisu ni shvaćala koliko je taj trenutak utjecao na njih. Svaki je onog drugog vidio u krivom svjetlu, ali vidio je ono što mu je trebalo da se pokrene. Iako su predodžbe koje su stekli jedno o drugom bile zasnovane na površnoj slici, ostavile su utisak i pokrenule lavinu događaja.

Dva su prijatelja dopustila da ih oči zavaraju. Nisu vidjeli ono što je zaista stajalo pred njima, već ono što su željeli vidjeti, što se očekuje da vide. Život nije izvanjska slika. Život je ono što se krije iza kulisa, dok su kulise upravo to – samo paravani. Htjeli to ili ne, svi ih imamo. Svi ih gradimo i svi se iza njih skrivamo.

Bojimo li se priznati što se zaista krije iza njih? Je li tako samo jednostavnije živjeti? Ili se pak bojimo da smo promašili život pa varajući druge pomalo varamo i same sebe? A što je to uopće život? Prijelaz iz dana u dan. Neostvareni dječački snovi? Ostvarena realna očekivanja? Napuštena maštanja ili pak ludi noćni provodi?

Život je ono što stvoriš od njega, ne ono što prezentiraš drugima. Život je ono što ti se događa iz dana u dan, ne ono o čemu pričaš. Tvoj život je ono na što možeš utjecati. Uvijek možeš promijeniti nešto. Uvijek možeš izgraditi nešto bolje. Porušiti kulise ili sagraditi nove. Odluka je samo tvoja.

Pierrot


Ilustracije: Tamara Vuk

Komentari

Pierrot

Možda jesam jedan od onih koji stoje sa strane, ali nipošto nisam onaj koji šuti. Smijem se, mada me češće prati sjeta, jer svijet u kojem postojim okrutna je zbilja kojoj ne nalazim smisla. Ja sam tek prolaznik u tvojem životu, usputna misao i trenutak pažnje. Pripovjedač ljudskog uma, tumač banalne drame. Suza u mome oku nipošto nije od tuge, već više iz bijesa, nemoći i žudnje. Bjelina moga lica odražava prazninu duše. Ja sam Pierrot – pripovjedač suvremene praznine.

You May Also Like

Odgovori, komentiraj, diskutiraj

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete