Volim svoj crveni naslonjač. Udoban je i utješan, posebice u trenucima kada mogu opušteno sjediti i gledati u svjetla Grada pod sobom. Kao sada. No, bez obzira koliko mirna bila, neka čudna točkica u daljini kao da neprestano skače mojim mislima. Shvatim da gledano iz moje perspektive, one lutalačke, nikada ne bih sjedila u ovom crvenom naslonjaču, u Gradu koji nije moj rodni grad, da u jednom trenutku života nisam bila dovoljna hrabra i otisnula se od obale koju sam poznavala.
Neki bi rekli da sam na raskršću odabrala dobar put. Drugi kažu da riskiram previše. Treći mi zavide, potajno mi se diveći. Kao i mnogima koji su postupili poput mene.
Čak je i dobar stari Dostojevski tvrdio da je u životu samo potrebno usuditi se. Zavrtjeti taj rulet, napola zaklopiti oči i vjerovati u Sreću, najbolju suputnicu. No, koliko se ljudi doista usudi putokaz usmjeriti u pravcu koji im odgovara? Jeste li određeni putanjom ceste na kojoj ste se našli, ni sami ne znajući kako ni kada, ili vas zadivljuje onaj košmar sa strane? Usuđujete li se kročiti u kaos i od njega napraviti udoban, crveni naslonjač?
Poznajem mnogo Ziheraša, ljudi koji kategorički odbijaju odvezati brod svog postojanja i napustiti dobro im poznato pristanište. Pusti ti to, sigurno je sigurno, vrišti svaki ugao ovog dosadnog pristaništa. Bojeći se rezulata, vođeni iracionalnim strahovima koji se vjerojatno nikada neće obistiniti, odabirete sa životne liste želja prekrižiti one najljepše, najskrivenije kutke sebe, zbog kojih bi radost zauvijek uselila u vaš dom.
Zastanite na trenutak i zapitajte se… Čega se to bojite?
Plaši li vas pad? Je li vam ponos prevelik da bi podnio teret eventualnog neuspjeha?
Je li mutna voda ona koja vas sprečava da u nju zakoračite bosim, ranjivim stopalima? Smatrate li da je preduboka za vas? A što ako vam ne seže ni do koljena? Što ako se na drugoj obali skriva onaj dio vas kojem toliko čeznete?
Čega se to bojite?
Najtragičnije što vam se može dogoditi ako pokušate jest – neuspjeli pokušaj. No, pokušaja ima mnogo i svi su vam dostupni! Žive iza ugla vaše zgrade, skrivaju se u prašnjavom kutku kuhinje. Smiješe vam se s uredskog stola i slučaju vas s druge strane telefonske slušalice. Sijaju zajedno sa suncem, s vama zaspu i probude se prepuni elana, kada sretnu novi dan. Ne plaču kada jedan od njih umre. To je, ionako, samo pokušaj. Najbolji mu je prijatelj, u pravu ste, rizik. Intrigantno, šanse za (ne)uspjeh uvijek su pola – pola. Ali pokušaja ima mnogo!
Pa što ako zakoračite u kaos, zapletete se i ogrebate koljena! Uvijek se možete vratiti na cestu i koraknuti u novi kaos. Možete i skrenuti još malo i zakoračiti u vodu. Možda je mutna i duboka, no uvijek možete zaplivati. Na kraju dana, važno je samo jeste li pokušali.
U suprotnome, znat ćete da ste sigurni u pristaništu vašeg života. Nećete, međutim, znati bi li ona pristala popiti kavu s vama – jer je nikada niste pitali. Nećete nikada saznati jeste li bili savršen zaposlenik poduzeća kojem se divite – jer ste sami sebi odredili da niste dovoljno vrijedni da biste bili odabrani. Vrući pjesak i baklje koje noću osvjetljavaju staze druge strane svijeta koja vas magično privlači, za vas nikada neće gorjeti – jer se grčevito držite za letargičnu svakodnevicu. Jer… Nepoznato je ranjiva točka, zar ne?
Ne bi li vrijedilo nekoliko puta zavrtjeti rulet u pogrešnome smjeru? Makar histerično, baciti kocke i vjerovati da će ih gravitacija smjestiti na ispravan brod? Pa što ako pogriješite! Pa što ako vas odbije i ne pristane popiti kavu s vama! Pa što ako ne dobijete taj posao! Barem ste zaigrali! Ostatak života neće vas progoniti sumnje, ostavljajući na vašoj duši ožiljke i otvarati rane koje će vas uvijek iznova tjerati da preispitujete svoju odluku – otisnuti se s obale ili ostati u letargiji poznatoga…
Nives Rog
Komentari