Na kraju dana sve što vrijedi stane u jednu riječ

Krenuli smo. Preko Atlantika u Evropu. Bliže kući. Bliže srcu. Bliže nekom nebu možda. A opet toliko daleko. Oduvijek mi je bilo teško da se povežem sa ljudima, da sklapam nova prijateljatva. Posebno sada, u ovim tridesetim, na ovom mjestu na kom sam zaboravila na kišu ispod kože. Međutim, Shanda je bila jedna od rijetkih sa kojom sam “kliknula na prvu”. Juče je dala otkaz. Posle dva mjeseca. Nije mogla da izdrži.

Ponekad je utočište koje imaš u krugu porodice jedina nit koja te drži na okupu da se ne raspadneš u ovom suludom svijetu rata i nemira. I odeš u taj isti svijet tražeći ni sam ne znaš šta i izgubiš se. I želiš nazad. A nikad više nazad neće biti isto. Ja sam svoje utočište našla u sebi. Odavno znam da porodica ne znači krvnu vezu i ne obavezno i podršku. Odavno znam i da porodica nije uvijek i obaveza i žrtvovanje. Za mnoge nije čak ni spas. Mirniji je ovaj okean od mnogih porodica ako ćemo iskreno. Mirnije su ovo luke od mnogih srca.

Ovde se često osamim da razrovim dušu i pronađem klikere iz djetinjstva u mojim izbucanim džepovima sjećanja. I vidim koliko sam se promijenila. Koliko sam odrasla, a koliko zapravo ostala naivna djevojčica koja evo čuva vizit karticu Deda Mraza iz Amerike. Najteže od svega mi pada što su ovde ljudi kao Shanda rijetki. Ljudi sa kojima zapravo možeš da razgovaraš. Pričati sa svima to je previše jednostavno. Olako izgovaramo riječi i ne hajemo za tuđe mišljenje. Ali razgovarati, čuti šta druga strana zapravo želi da kaže… Treba srce za to.

Čeka me nemirni okean narednih dana. Još nemirniji ljudi. Radujem se prelasku u Evropu jer nekako zvuči kao kuća. Kao dom. Miriše na Njega. Na snove. Nedostajaće mi Shanda i njena otresitost, iskren pogled i osmijeh. Ponekad je teško odrasti. Nije shvatila. Nije mogla da se bori sa avetima u koje su se mnogi ovde pretvorili. Nije mogla da prelomi srce i dio baci u dubine. Ne mogu ni ja, ali ja sam već bila do pakla i nazad. Ja sam već sa zverima ratovala.

Ponekad, dok stojim na deku br 7 i osluškujem okean i preletim pogledom horizont, zapitam se je li sve ovo vrijedno žrtvovanja, je li vrijedno odricanja. Mnogi će reći da je novac u pitanju i da je to ipak vrijedno, ali na kraju dana kad te svaki atom boli i kad ti je svaka ćelija kao živa rana. Kad ti odu ljudi koji su znali razgovarati, novac nije ono što je bitno. Na kraju dana bude važno samo koliko si veći čovjek danas bio. Ako si čovjek. A to je već vrijedno svega.

Selma Šljuka

Komentari

Selma Šljuka

Ko sam ja? Najmlađe dijete moje porodice. Diplomirani inžinjer (aha, jesam) e-komunikacija. Kažu i da sam pjesnik. Rođena u Crnoj Gori, i nasukana na njene hridi. Vegan koji vjeruje u bajke, i ljubav. Ponosna vlasnica (trenutno) tri knjige poezije, "Deseto nebo", "Maloljetni suncokret" i "Pjesme od krvi". Zaljubljena u more i nebo. Eto, čovjek sam. Žena sam. Pratiti me možete i na blogu: tostokucanijesrce.blogspot.hr

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete