Te subote, 22. juna 2013. godine, u zoru, dvadeset radnika u plavim kombinezonima, na kojima je žutim slovima pisalo “Hadžy”, stiglo je kombijem na posao u ulicu Esada Plavog. I već u kombiju shvatiše da se preko noći dogodila krađa. Prethodnog dana postavljeni, novi šahtovi, netragom su nestali uprkos prisustvu noćnog čuvara kojeg je iz dubokog sna u njegovoj improvizovanoj kućici probudilo radničko psovanje majke lopovske i Tita. Isparila je i velika željezna tabla na kojoj je zelenim slovima bilo napisano:

PROJEKAT: REKONSTRUKCIJA ULICE ESADA PLAVOG
INVESTITOR: SLUŽBA ZA PROSTORNO UREĐENJE OPĆINE BREZA
IZVOĐAČ RADOVA: “HADŽY” D. O. O. BREZA
POČETAK RADOVA: 03.06.2013.
ZAVRŠETAK RADOVA: 21.06.2013.

Dvije u zemlju zabijene željezne šipke, na kojima je tabla bila zavarena, jednostavno su prerezane dva centimetra iznad zemlje i odnesene zajedno s tablom.

Poslovođa Fikro, zabrinut zbog štete i svjestan svoje lične odgovornosti za sve što se dešava na radilištu, naredio je noćnom čuvaru da napiše izjavu. Znao je da to neće puno piti vode i da će se sve prelomiti preko njegovih leđa, ali mu je bilo više nego jasno da mora preduzeti neki formalan korak. Razmišljao je o cijeni tri nova šahta.

“Ma, nek je živa glava!”, rekao je sebi u njedra. “Nisu hiljadu maraka!”, tješio se.

Nestanak table ga nije previše zabrinuo. Svakako bi je još danas skinuli i bacili u neko skladište, mislio je.

Rok za izvršenje radova bio je probijen za jedan dan i te se subote moralo sve završiti. Ostalo je još da se ulica prekrije završnim slojem asfalta i da se iscrta ulična signalizacija: dva pješačka prelaza na južnom i sjevernom ulazu u ulicu, puna linija cijelom dužinom ceste i po jedna linija s lijeve i desne strane ceste za biciklističke staze.

Poslovođa Fikro je obišao mehanizaciju i zadovoljno zaključio da lopovi nisu bili zainteresovani za mašine. Sve je bilo onako kako je ostavljeno dan prije. Pomislio je kako situacija i nije tako loša, potrebno je samo završiti posao i onda se nekoliko dana konačno odmoriti od nesnosnih junskih vrućina i vreline koja izbija iz zemlje.

Poslovođa Fikro je ušao u improvizovanu kućicu i tamo zatekao noćnog čuvara kako piše izjavu. Nije se previše obazirao na to; trebalo je one iz komercijale podsjetiti na slanje doručka za radnike i materijala za završni dan radova, uljučujući i tri nova šahta.

Pola sata kasnije, stigao je doručak: dvadeset sardina, dvadeset plastičnih čašica jogurta i deset vekni hljeba. Pošto je isporuka materijala kasnila, poslovođa Fikro je odlučio da se prvo doručkuje. Sjeo je s još devetnaest svojih ljudi na kartone, koji su bili razbacani po zemlji, popolovio hljeb s jednim radnikom, otvorio sardinu i počeo da umače i zalijeva jogurtom.

Utom je, u jednom velikom kamionu na čijoj ceradi je pisalo “Hadžy”, stigao i materijal. Poslovođa Fikro je prekinuo doručak kako bi sa šoferom sredio papirologiju. Skinuo je ceradu s kamiona i istog momenta mu se učinilo da smjesa za asfalt nije dopremljena u traženoj količini. I pored negodovanja šofera koji “samo vozi i ne zna ništa o tome, a i žuri”, odlučio je da, prije stavljanja svog potpisa na otpremnicu, izvuče vreće iz kamiona i prebroji ih. Devetnaest radnika je prekinulo duručak i počelo da izvlači vreće. U kamionu se nalazilo dvjesto vreća smjese za dobijanje asfalta, iako je prethodno, sa stručnim ljudima iz firme, utvrđeno da će trebati dvjesto trideset vreća za ulicu Esada Plavog.

Poslovođa Fikro je ljutito otišao do telefona i nazvao komercijalu, kako bi se razjasnila neprijatna situacija oko manjka trideset vreća materijala. Dobio je odgovor da “potpiše i ništa ne pita, jer to ima veze s vrhom firme”. Spustio je slušalicu, bijesan zbog svega toga, i potpisao otpremnicu za dvjesto trideset vreća nestrpljivom šoferu, koji je tada konačno mogao da ode s radilišta.

Završni radovi na rekonstrukciji ulice Esada Plavog tada su mogli da započnu. Sve je bilo završeno oko osam sati, u junski sumrak.

Dok je poslovođa Fikro mučio muku sa kradljivcima šahtova, manjkom materijala i završnim radovima, na planini Vlašić, u dvorištu vikendice na tri sprata, odvijalo se veselo sijelo. Ispod jedne velike tende sjedili su vlasnik vikendice – rukovodilac Službe za prostorno uređenje Općine Breza, i generalni direktor i vlasnik firme “Hadžy” d. o. o. Društvo su im pravili njihove žene i djeca, kao i imam brezanske džamije, inače veoma dobar ahbab* generalnog direktora. Desetak metara od glavnog sijela, dva muškarca u plavim kombinezonima, na kojima je žutim slovima pisalo “Hadžy”, vodili su računa o dva jagnjeta na ražnju i pijuckali bezalkoholna piva. Generalni direktor, rukovodilac i imam pili su, takođe, bezalkoholna piva, dok su žene i djeca pili coctu i guste sokove. Petorica ljudi u plavim kombinezonima sa žutim slovima asfaltiralo je put u dvorištu vikendice. Trideset praznih vreća bilo je uredno složeno pored mašine za asfaltiranje.

Ispod tende se vodio zanimljiv razgovor:

“Eto, brate, biće ti asfaltiran put o mom trošku, vrijeme je da ti uradiš svoj dio posla!”, smijući se započeo je priču generalni direktor.

“Hahahaha, kako ba o tvom trošku? Općina je sve platila!”, šaljivo je prokomentarisao rukovodilac službe za prostorno uređenje, između dva gutljaja bezalkoholne bavarije.

“Hahahah, i to što kaeš! Nego, šta smo se mi dogovorili prije tendera?”, upitao je generalni direktor i naglo se uozbiljio.

“Ništa se ne sekiraj! Neka u ponedjeljak preda dokumente. Ja sam šef konkursne komisije”, odgovorio je rukovodilac i vlasnik vikendice.

“Tako te volim!”, rekao je generalni direktor i nastavio: “Ništa bez državnih jasli! Neće valjda ko hamal** (pokazao je rukom prema radnicima koji su asfaltirali) raditi cijeli život kod nekog gazde, pa makar to bio i ja!”

“Jašta radi!”, složio se rukovodilac.

“Biće to uz Alahovu pomoć sve u redu!”, nadovezao se imam.

“Inšalah!***”, uskliknuše žene.

Sjedili su do kasno u noć.

Saobraćaj u ulici Esada Plavog pušten je u ponedjeljak, 24. juna. Ulica je izgledala mnogo ljepše nego prije rekonstrukcije, ali daleko od toga da je sve bilo savršeno: na južnom ulazu u ulicu ostalo je malo udubljenje cijelom širinom ceste, uzrokovano manjkom materijala, i vozila su poskakivala na tom dijelu puta.

Prvog dana, pa i drugog, u automobilima se moglo čuti:

“Jebo vam bog mater!”
“Pička vam materina lopovska!”
“Jebli vam tenderi i vaši radovi mater!”
“Tito dragi…”

Trećeg dana, psovke su prestale. Vozači su se navikli na udubljenje i počeli prilagođavati brzinu uslovima tog dijela puta. Rekonstruisana ulica je trajno pripala narodu…

Poslovođa Fikro je kažnjen dvomjesečnom suspenzijom zbog nestanka tri šahta i željezne table, kao i zbog propusta u asfaltiranju ceste i manjka materijala. U rješenju je stajalo i da mora nadoknaditi kompletnu štetu.
“Kad sam ti govorila da ideš u Njemaćku i radiš, nisi me poslušo! Bar bi znao za šta radiš! Eto ti sad, jebo te “Hađy”!”, vikala je bijesna Fikrina supruga dok su joj poigravali vikleri u kosi.
“Sutra odo da upišem kurs njemaćkog!”, obećao je Fikro.
Kazna noćnog čuvara iznosila je trideset posto od junske plate.

*ahbab – drug, prijatelj

**hamal – sluga

***inšallah – ako bog da

Sead Kratina

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.