Zlaja je jednom napisao: „Volio bih da si tu, ove noći tako trebaš mi“, a onda je Žera to otpjevao onim svojim letargičnim glasom. Ja ove noći neću biti Žera mada bih možda mogao bolje otpjevati od njega ili barem izrecitovati. Neću biti ni Zlaja jer jedan je Zlatan Arslanagić i takav tekstopisac se rađa jednom u sto godina i svaki stih koji bih pokušao napisati bi bilo samo vrijeđanje njegovog rada.

Ne, ove noći ne svira noćni program na radiju. Svira neka melanholična playlista na mom laptopu koji je dao sve od sebe i samo kašljuca napukle zvukove iz zvučnika. I dok ide pjesma za pjesmom tako i moje misli lutaju i odlaze u noć. Tu se Arsla i ja slažemo. Idu k tebi tamo negdje. Pitaju se šta radiš u ove sitne sate. Da li spavaš ili budna ležiš u onom krevetu prevelikom za nas dvoje? Da li ti pohodim snove kao ti moje ili ti misle hrle meni?

Postelja je prazna, to znam. Nećemo se lagati. To mjesto je rezervisano za mene. Voljenog gada.

Nedostaje mi puno toga ove noći. I dodir tog svilenog pogleda bademastih očiju i baršunasti osjećaj jagodica tvojih prstiju koji šetaju mojim licem i kroz moju bradu. Nedostaje mi i toplina tvog tijela uz moje. Ma koga ja lažem? Volio bih da si tu. I ove noći i sljedeće i još bezbroj njih poslije.

I nemoj misliti da se ne zapitam… Jer se zapitam. Šta ako? Šta da si tu? Svako jutro? Svaki dan? Svaku noć? Da budeš posljednji prizor prije nego zaspim i prvi kojeg vidim kad otvorim oči? Vjerovatno bih vidio tebe kako me posmatraš dok spavam. Stvarno bi to trebala prestati raditi. Rekao bih ti to, ali svaki put kada te vidim kako to radiš, ostanem bez cijelog prvog ofanzivnog reda. Jednostavno se predam tom osmijehu.

Evo, i playlista mi se ruga i trlja sol na ovu ranu. Pušta Ćetkovića. Mrzim ga u ovom trenutku. I njega i njegove cmoljave pjesme i ovaj osjećaj što me pere večeras jer nemam s kim nadu dijeliti. Upravo sam citirao Arslu. Znam. Šta da ti kažem? Nikada nisam bio pretjerano dobar stihoklepac mada kažu da ima poezije u mojoj prozi. Da sam dobar s riječima, a pojma nemaju.

Možda ovako, na papiru. Pred tobom sam nijem i sve moje riječi se jednostavno pogube. S tobom… S tobom volim pisati pogledima u tami, prstima i usnama po tvom tijelu. Ta satenska koža mi je najbolji materijal, a riječi ispisane po njoj ostaju zauvijek baš kao i oni pogledi što pričaju priču naših života.

Volio bih da si tu sada. Da čitam iz tih jantarnih očiju priču našeg života. Da dijelimo snove i želje. Da pričamo do kasno u noć dok mi ležiš na grudima nakon vođenja ljubavi. Eto, to bih volio večeras. Da ovo nedostajanje prođe.

Evo i Galije. Još su mi samo oni trebali da pjevaju o dodirima. Izgleda da je večeras kosmos odlučio da se našali sa mnom na okrutan način. Jebiga, valjda mi tako i treba. Karma mi vraća jer sam gad. I što pobjegnem svaki put, ali to radim samo da bih ti se mogao vratiti. Jednostavno. Okrivi Arslu i za ovo, baš kao i za ovo nedostajanje. On je kriv. Ne Ćetković, ne Galija. Zlaja. I kišna noć puna sjete.

Sjećaš se Galije i Dodirni me? Puštao sam ti je u krevetu. Samo što si tada bila stvarna pored mene u toj postelji od mjesečine. A sada? Negdje si. Daleko. Predaleko. I znam da ćeš večeras doći, kada konačno zaspim, ako uopće zaspim. I da ćeš me kao u pjesmi, dodirnuti sasvim slučajno, poljubiti filmski nestvarno, a onda nestati kad je najljepše.

Bože, kako bih volio da si tu.

Mirnes Alispahić

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.