Misteriozna Nessie (Čudovište iz Loch Nessa)

Mutne vode škotskog jezera Loch Ness desetljećima pronalaze svoje utočište u mislima uplašenog čovjeka. Samozatajna dubina koja broji preko dvjesto metara, neprozirnost i nikada otkrivene tajne sablažnjavaju svakoga tko je ikada poslušao priču o misterioznoj Nessie – čudovištu iz Loch Nessa.

U hladnim škotskim planinama, dakle, sakriveno od svijeta, mirno obitava jezero Loch Ness, istovremeno budeći pažnju brojnih istraživača, koje krasi izvjesna doza adrenalina i želja za otkrivanjem tajni koje jezero navodno čuva. Mnogi bi se od njih složili kako je vrijeme u Loch Nessu jednostavno stalo; tamo, kaže legenda, obitava zvijezda među prapovijesnim čudovištima – jezersko čudovište koje je preživjelo sve apokalipse, ledena doba i propadanja svijeta od njegovih početaka do danas. Kažu, naša je Nessie pleziosaur iz doba jure (200 – 146 milijuna godina prije svijeta kakav poznajemo danas), počasni član reda morskih gmazova koji su, prema pravilima evolucije, odavno trebali izumrijeti. Činjenično, u sadašnjem je trenutku ovo mitološko biće upravo to – kriptid, odnosno mitološko stvorenje o čijem postojanju ne postoje znanstveni dokazi.

Bez obzira na to, u Loch Nessu je tridesetih godina dvadesetog stoljeća snimljena čudna pojava. Legenda se o ovom stvorenju, međutim, isprepliće sa stoljećima prije nas, a datira iz četrnaestog vijeka. Mistično je biće dobilo ime Nessie, na taj se način savršeno uklopivši u svoj dom. (Ne)sretnici koji su imali prilike susresti je, opisuju Nessie kao veliku dvogrbu ili trogrbu životinju, čije grbe najčešće vire iz vode. Kažu kako je duga pet do deset metara, no kako su svjedočili i mnogo duljim primjercima. Nessie ima dug, tanak vrat, malu glavu i dugo tijelo s perajama i debelim repom, koji često može biti viđen kako vijuga jezerom. U prošlim je stoljećima ovo biće bilo krvoločno i ubijalo ljude. Danas, Nessie je prikrivena sjenom misterija…

Uporan, gladan avanture i žedan slave, čovjek posljednjih desetljeća ulaže velike svote novca, vremena i živaca, čak i godina svog života, ne bi li otkrio navodnog stanovnika najpoznatijeg jezera na svijetu. U ovu skupinu pripada i Steve Feltham, koji je dvadeset i četiri godine svog života posvetio Nessie (zaslužio je i ulazak u Guinnessovu knjigu rekorda, kao čovjek koji je najdulje istraživao Nessie, u neprekinutom razdoblju). Razočaravši mnoge, nakon gotovo dva i pol desetljeća, neslavno se predao i zaključio kako se radi o divovskom somu ili tek možda nekom evoluiranom nasljedniku ove vrste (sa specifičnim dugoljastim zakrivljenjem na leđima), puštene u jezero u viktorijansko doba. Želi li se Nessie prikrivati još neko vrijeme? Odgovara li joj veo kojim ju je vrijeme prekrilo?

Nessie je, navodno, snimljena i prije nekoliko godina, no nijedna snimka ne može doista dokazati radi li se o mitskom čudovištu ili savršenoj varci, koja nas u neizvjesnosti i strahu drži već desetljećima… Mjesta oko jezera šarmantna su i mame ljepotom. Stanovnici su družebljivi, no, negdje iza ugla, sjena priče o Nessie čeka kada će biti iznova ispričana. Ulice su pune života, no jezero… Jezero je mirno. Netaknuto, kao da je podignulo zid pred znatiželjnicima, kao da provocira vjerovanje da u njemu obitava čudovište, kako nitko nikada ne bi uzurpirao njegov mir.

Utješna je pretpostavka da se na dnu jezera nalazi samo maketa čudovišta, korištena za vrijeme snimanja Sherlocka Holmesa. Ipak, nismo li mi možda loš Sherlock Holmes, budući da već desetljećima, uza sva znanja i hrabrost za koju vjerujemo da je posjedujemo, ne uspijevamo otkriti što se krije u jezeru škotskih visoravni? Stanovnici okolnih mjesta opovrgavaju nepostojanje Nessie, tvrdeći kako su je osobno vidjeli, govoreći kako tamo definitivno nešto postoji.

Ne teče li, ipak, našim žilama samo ljudska krv, ona koja voli proključati na spomen misterija? Nije li nam draža priča o Nessie koja sablažnjava? Koju god priču odabrali, kakvoj god utjesi vjerovali, nitko se, ipak, do danas nije usudio u potpunosti poreći njezino postojanje…

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete