Sve je pusto jer nema Jelene

“Možeš li zalijevati moj fikus? Idem kod sina u Rijeku.”
Na prvom spratu, ispred vrata svoga stana, upitao me čika Ramiz.
“Cijeli dan sam te čekao. Čim sam te s prozora vidio da ulaziš u haustor, izašao sam da te pitam.”
Jasno je da je u pitanju ozbiljna vrijednost tog fikusa.
Hoću – zbunjeno odgovaram.
Evo ti odmah Jelenini ključevi stana.
Vrijednost fikusa je ozbiljnija nego što sam mislila.

Jelena je Ramizova supruga koja je nedavno preminula. Prije njenog odlaska nikada ih nisam vidjela odvojeno. Susret s njima mi je uvijek grijao srce.

Sjećam se da sam jednog ljeta s njima sjedila na klupi ispred zgrade. Tada su mi rekli da su četrdeset i dvije godine u braku. Ispričali su mi kako su se upoznali.

Čika Ramiz je radio u Željeznicama kao mašinovođa. Tetu Jelenu je prvi put vidio na peronu kod Čapljine. Od tog dana je viđao svaki dan na istom peronu u isto vrijeme.
Odmah sam znao da je moja.” – rekao mi je.
MOJA. Riječ u koju je stala sva ljubav od četrdeset i dvije godine.
I ja sam znala da si ti moj.” – tog ljeta rekla je teta Jelena.

To je bilo sasvim dovoljno da jednog aprila prije četrdeset i dvije godine uđe u voz i dođe s čika Ramizom u Sarajevo.

Njihova ljubav se zavlačila u dušu poput plina, pa po njoj širila milinu. Osjećali su se svim porama svoje kože. Često sam ih u ljetnim noćima s terase promatrala kako sjede na toj istoj klupi u mraku. Šutili su i samo slušali kako onaj drugi pored diše. Slušali i čuli se. Živjeli su za trenutak. U sveopćoj žurbi gdje se mnogi ne mogu sresti sa samim sobom postojali su oni, koji su jedno drugo uvijek tjerali naprijed. U svijetu gdje svi prave svoje tvrđave i odustaju od sebe zbog drugih oni su bili dva različita svijeta koja su se u svemu nadopunjavala. Dva svijeta stvorena jedno za drugo. Živjeli su za ljubav onakvu kakvu su ljudi zaboravili razmjenjivati u svojoj surovosti. Krojili su je daleko od jeftinih trenutaka i odnosa bez ikakve topline koji ponekad liče na ugovore o zasnivanju radnog odnosa. Emocijama su pisali svoju knjigu u kojoj je sreća glavna tema, a pouka da smijeh spašava od svih nedaća. Pretvarali su svoje muke u spokoj, a suze u smijeh. Uvijek su se nalazili i u mrklom mraku, a nikad se tražili nisu. Dok mnogi izbacuju tuđa srca hladno ostavljajući ih kao dotrajalu fotelju pored kontejnera, oni su uvijek jedno drugom otvarali vrata svojih snova, donosili smiraj, vjeru, krpili srca i kalemili krila.

Ramiz i Jelena se nisu uzeli zbog para, firme, navike, jer je vrijeme, zbog porodice i komšiluka. Oni su se uzeli jer su se voljeli ludo i duboko. Jer su poštovali iskreno sve i svakoga. Jer se nisu obazirali na ime, kome se mole i gdje žive. Jer su imali hrabrosti.

Danas mi je bio prvi dan zalijevanja fikusa. Imala sam tremu. Kako i ne bih kada znam da to nije bilo kakav fikus. To je fikus koji je svjedok jedne ljubavi velike, snažne i čvrste poput planine. Uzgajan s posebnom pažnjom i emocijama.

Stajao je u ćošku dnevne sobe na drvenom stoliću. Pored njega je bila flaša vode. Oko njega su se nalazili gobleni, slike, gramofon, uramljene fotografije, šivaća mašina, knjige. Oko njega je bio zajednički život dvoje ljudi. Prekrasan život.

– Dragi Fikuse, znam da te ne mogu zaliti onako kako si navikao. Pretpostavljam da ti je teta Jelena pjevušila, jer znam da je to znala. Vjerujem da ti je čika Ramiz pričao priče o kakvim sam ja samo čitala. Ali ja te stvarno zalijevam s ljubavlju s kakvom do sada nisam zalijevala nijedan fikus. Eh, kada bi mi mogao ispričati samo jednu priču kojoj si svjedočio.

Zalila sam fikus. Flašu sam natočila vodom i ostavila je tamo gdje sam je i našla. I onda sam s lijeve strane fikusa na polici ugledala priču. Ugledala sam ploču na kojoj je pisalo Staniša Stošić – Vranjanka.

Priču u kojoj je pusto sve jer nema Jelene.

Amina Mašić 

Komentari

Amina Mašić

Zaposlena sam u Svijetu mašte. Radnog iskustva imam cijeli svoj život. Izbjegavam ljude koji mi govore da živim u dva svijeta: realnosti i mašti, jer oni ne primjećuju da ja živim svoju maštu u njihovoj realnosti. Počela sam pisati kao djevojčica ispod kuhinjskog stola po pločicama. Nastavila sam na snijegu granom, na zamagljenom ogledalu poslije kupanja, na prozorima prstima, na plaži po pijesku, u rokovniku kojeg nosim sa sobom. Pišem i kada zaboravim rokovnik, po svojim rukama. Pišem i kada sam sretna i kada me boli. Pišem i kada dišem i kada ne dišem punim plućima. Nemam granice ni u čemu. Jedem neograničeno, a mršava sam k'o grana. Slušam neograničeno muziku, a još nemam svoju pjesmu, Čitam neograničeno, a još nemam izdvojenu najdražu knjigu. Učim neograničeno, a uvijek postoji nešto što ne znam. Pišem neograničeno, a nikako da zapišem sve.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete