Noćas prebirem po tipkama,
al’ klavir šuti
i note gubim.

Ljubav je moja muzika
što se srcem svira
ne mogu je melodijom ispisati

Ne našu, ne još
sebično te za sebe čuvam

Nedostajala mi je ta hladna mekoća
i ritam koji postoji
samo u mojoj glavi.

Da li me smiruje večeras?
Slagat ću…
i tebi i sebi
bit će lakše tako

Jer prokleto mi nedostaješ.

Zatvorim oči
pa te osjetim

Tvoje oči putuju mojim licem
spuštaju se niz vrat,
prate liniju tijela

i osjećam ti dah

Osjećam kako raste vatra u tebi
i kako me trebaš

Zato je bolje da slažem,
kako sam dobro
i kako sve to podnosim
onako hladno
bez da trznem

i kako ću lako i sutra u dan
i kako ću se jedva sjetiti tvog tijela uz svoje
i kako mi neće faliti tvoj parfem
i tvoje usne i ruke i samo tvoje postojanje

Slagat ću
da mi ne nedostaješ
prokleto više no što mi treba zrak

I slagat ću,
da nisam spremna
bez razmišljanja
iz ovih stopa
ostaviti sve

i pobjeći ti u zagrljaj zauvijek

 

M. Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.