Nasuprot…

Svaka naša nova odluka donosi neke nove korake kojima moramo dalje. Dalje od ljudi koji nas koče, dalje od mjesta u kojima se ne razvijamo, dalje od sebe i svojih loših navika. Svaki novi pogled na situaciju u kojoj smo se nalazili prije nameće nam mnoštvo pod pitanja, a najviše ono „jesam li mogla/ao drugačije?“. Svaki prijašnji poraz nameće nam strah od daljnjih postupaka, odluka, naših htijenja i to samo zato, jer smo ranjivi. Jer imamo emocije. Jer smo ljudi koje se može povrijediti, ma koliko god se trudili biti čvršći od stijena i viši od planina.

Svi mi imamo emocije. Svi smo od krvi i mesa. Sve nas nešto boli, ako ne fizički, onda emotivno. I tu je priči kraj. Tu smo svi isti, na ovaj ili onaj način.

No, što kada se dogodi da si svjestan sebe? Svjestan svih svojih društveno nametnutih mana koje svako malo izviru iza vlastitih istinskih vrlina koje posjedujemo i pokazuju nas okolini onakvima kakvima nismo? Što onda činiti? Prepustiti se i pomiriti da ćemo za okolinu uvijek biti „oni“ ili možda bolja varijanta „onakvi“ ili pokazati zube?

Ja sam oduvijek bila i ostala ovaj drugi tip osobe, no nažalost, više je onih koji se pomire da su drugačiji i trpe maltretiranje okoline povučeni u sebe. Glume bure bez dna u koju se stalno ulijeva negativnost kao brza voda. Gutaju i gutaju dok im ne dođe voda i preko grla i preko glave. I onda puknu. Onda se slome. Onda su u stanju učiniti najteži korak, a to je dignuti ruku na sebe. Sebe, jer oni su ti koji su „krivi“ i „nisu ispravni“, a svijet je već i tako pokazao da su njemu nebitni. Svijet im je i tako okrenuo leđa svojim  nametnutim pravilima i onime „što je normalno“.

Pitam ja vas: „Što je to uistinu normalno?“

Je li normalno u 21.st da se dvoje ne može voljeti zbog razlike u vjeri i zemlji podrijetla? Je li normalno suditi takvu ljubav? Ljubav koja kao takva ne bi smjela znati za granice, za razlike, za vjeru. Je li normalno dizati bune u ime onih koji više nisu među nama i nemaju prilike za obranu, dok se u njihovo ime urlaju parole što mučno zvuče? Je li normalno konstantno izvlačiti kosture iz prašnjavih ormara i trovati nove generacije koje ne koriste više te ormare, niti se vide položenim u redu na policama svjetskog monopola? Do kada će oni povrijeđeni čutati u sebi i gutati bol, jer se ne smiju jasno i glasno izjasniti što su, tko su i tko su im bili preci?

Pitanja je puno. Pitanja je i previše, odgovora ni na vidiku.

Čitam, poput mnogih ovih dana, sve ove silne prijetnje s ratom. S masovnim uništenjem onoga što nam je rođenjem dano –  a, to je život. Čitam i neprimjetno brišem suze. Suze koje su pale u ime onih koji se ne mogu ili ne znaju obraniti. Suze u ime mene koja stojim ispred vas i raširenih ruku molim za mir. Suze u ime onih koji su došli i koji dolaze poslije nas, ali i u ime onih koji možda, zbog ovakvih situacija, nikada neće ni doći. Slomljena duha gasim komp i molim se. Svemiru, Bogu, Majci Prirodi i svim svetim bićima i pojavama „čuvajte nas od nas samih“.

Čuvajte ime naše koje su nam dali preci kao ostavštinu svijetu. Kao spomen na jedan svijet koji je postojao. Koji postoji i koji će postojati poslije nas. Pa, čak i onda ako nas više i ne bude.

Žalosno je to, kada stojiš sam nasuprot svih i kroz sumaglicu suza vidiš nečijeg oca, sestru, nečije dijete, nečiju ljubav života kako bijesno na tebe gromi i urla. Kako bez razmišljanja prijeti svakome koji nije poput njih. Nekome tko je nekome drugom sve na svijetu. Nečija kćer, nečiji sin, malena nećakinja. Nekome tko je isto od krvi i mesa sa svim svojim željama i htijenjima. Ruke i kamenje bi poletjeli u trenu samo na jedan krivi potez „drugačijih“, batine bi udarale bolno, krv bi šibnula mlazom i nečiji život bi se samo ugasio. Ne, jer je pao kao pokošen, već jer se nije htio boriti protiv onih kojima na kraju ipak pripada, iako im nikada pripadao nije. I jer je lakše, barem se ne mora riješiti muke sam.

Zato svakog puta kada pomislite kako je lijepo biti na vašem mjestu većine, sjetite se kada ste se rodili bili ste sami i možda vas je baš netko „drugačiji“ prvi primio u ruke. Možda je baš prvi „nesvrstani“ kojeg ste po prvi puta susreli bio doktor koji je porodio vašu majku. I možda da je on ili ona bio pun mržnje, poput danas vas, vaš život ne bi trajao duže od jednog treptaja oka. Ne mrzite druge, jer mržnja nije urođena. Ona je naučena i zla. Prebolite tuge koje vam uništavaju i tako već rđavi duh izglodan od lošeg vremena u svijetu. I budite ono što ste postali prvim udahom zraka. Budite čovjekom koji se zauzima za slabije. Potlačene. Drugačije. Jer, kad odemo i vjeru i boju kože ostavljamo iza sebe noseći samo svoja sjećanja u vječnost.

Iva Matijaško Degač

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete