Nela Baričević: Ljudi su ljudima usputne stanice…

Privijaš me u snažan zagrljaj. Sjećam se sigurnosti doma koje su činile tvoje ruke za moju nemirnu dušu u tom, jeseni ogoljenom, parku. „Tu sam, tu sam…“ – ponavljala si. Vjerujem da si to tada uistinu mislila. Bila si moja, nikada rođena, starija sestra.

Zatim se sjećam nas kako stojimo na tom mostu naše mladosti. Čujem kako se razbacujemo pomalo bahatim obećanjima i uz limenku se piva smijemo u lice životu. „Što nam može…“ – vrištimo u nebo: „Naše je prijateljstvo jače od svakog skretanja na životnom putu.“ Pade u perfekt i to tobože najjače srednjoškolsko prijateljstvo. Zašto tobože? Pa svatko ga je imao, a tko mu naposljetku nije pisao poraz neka digne dva prsta…

A pala je i ljubav. Toliko puta. I svaki je put bilo previše. Sjećam se tih ljubavi. Odnosa koji su krcatim vagonom života bivali odvučeni nekim drugim srcima, a moje toliko puta osta prazno. Zagledano u tamnu stranu Save. U sav život za koji mi se najednom učini da umire u njoj, a to zapravo umirem ja sama u sebi. Onakva kakvu me te ljubavi pamte. Onakva kakva sam bila.

Ljudi su ljudima usputne stanice…

Sva se filozofija života u trenutku pisanja nekog odnosa pod otpad može svesti na činjenicu da se odnosi među ljudima podjednakim tempom rađaju i umiru. Sva se filozofija života u trenutku pisanja nekog odnosa pod otpad može svesti na činjenicu da odnosi uistinu traju dok su naše duše široka polja na kojima uzajamno sadimo i njegujemo sjeme budućih nas. Uvijek iznova. Onoga što tek imamo postati.

Nažalost, postoji i ona druga strana. Kada duše jedna drugu prerastu. Kada se srca zasite pa zaiskre nekim, do tada nepoznatim žarom. Kada ne sadimo i ne njegujemo istim zanosom pa dok jedno sjeme klija, drugo trune. Tada se dogodi da duše i ljudi koji u sebi nose te duše napuste svoj dom u potrazi za nekim novim. Tada se odnosi napuštaju.

Neki to čine postepeno. Tek tako, da manje boli. Neki režu iz korijena kao kada skidaju flaster zalijepljen za tisuću i jednu dlačicu na tijelu. Svaka dlačica jedno obećanje prijateljstvu koje sada ima samo umrijeti. Najotrovnije je kada neki to odbijaju učiniti. I kada se takve dvije duše sretnu pa preko lica navuku maske širokog osmijeha odnos ostaje ples u zatočeništvu. U sivoj kolotečini. Beznađu.

Najgore je ipak ne presijecati nešto što se više ne da spasiti…

Najgore je, jednom kada se dovedemo do kraja, jednom kada nemarno posađeno sjemenje istrune ostati radi straha. Najgore je, jer treba shvatiti da ljudi ljudima jesu usputne stanice. Najpoučnije. Srcu i duši najbliže, ali ipak stanice.

Grozno je ostati slijep na činjenicu da se rađamo sami, a još je gore ustrajati u sljepilu i očekivati da će netko, kada kucne naš čas, umrijeti s nama. I hoće. Ako baš želite, umrijet će. Ali u tome se slučaju umire daleko prije one fizičke smrti. U tome se slučaju umire, a još se šutke, blejeći u pod hoda po kući. Još se ide na kave na kojima se uvijek iznova žvaču već milijun puta prožvakane teme. Samo da ne nastupi tišina. Posljednji svjedok umiranja, a koji ne nestaje kada zažmiriš. Upravo suprotno, tada se pojačava.

Naučiti rasti s nekim i njegovati taj rast znači uspjeti očuvati odnos do posljednje etape…

Primiti nekoga za ruku, a ostaviti otvoreno srce i dušu znači dati stvarnu priliku odnosu. Do toga se ipak mora doći. Desecima napuštenih stanica koje zjape prazne kao položenim lekcijama. Desecima napuštenih stanica koje dočekuju zimi snijeg, a ljeti iz vedra neba toplu kišu u istom nedostajanju.

Na kraju, i kada kažemo to maleno, a srcu najveće „Da.“ i kada raščistimo sve dolaske i odlaske, svaku napuštenu stanicu, bilo svojom, bilo tuđom voljom… opet moramo shvatiti da netko odlazi prije i da će i ta stanica naposljetku biti uporište jednog nedostajanja.

Krug života i smrti čini da je ono što nam je najvažnije i duši najprisnije ipak tek trenutak vremena u vječnosti; tek koji, malo dublje utaban korak. Tek koji, jer naposljetku do cilja moramo sami…

Nela Baričević

Komentari

Nela Baričević

Vjerujem da ste to već masu puta čuli, no ja Nela, uglavnom udobno skrivena iza svojih inicijala, zbilja pišem od kada znam za olovku u svojoj ruci. Uostalom, zbog ljubavi spram pisane riječi diplomirah novinarstvo. Paralelno pisanju dužih djela, uživam pišući kraće priče kako za kolumnu koju upravo čitate, tako i za različite natječaje. Jedan me od njih odvodi u Otzenhausen gdje širim svoj krug zaljubljenika u književnost. U stvaranju su mi, osim olovke, temeljno oruđe osjećaji i sjećanja. Kažete od njih se ne živi? Slažem se. Ne živi se od njih, već zbog njih... Ne vjerujete li, zavirite u moja ispisana lutanja na FB stranici koju vodim, a naći ćete ju upišete li: "potpisuje N.B."

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete