Gotičko remek – djelo Brama Stokera – “Dracula” iz 1897-e, je neobični odraz zabrinutosti društvom i životom toga vremena, jednako kao i najbolji ikada napisani horor roman, koji vjerujem, nitko nikada neće skinuti s trona.

Narator nam kroz zbirku pisama, pripovijeda priču o jednom mračnom vremenu, kroz pustolovinu mladog Britanskog advokata, koji pozvan od strane misterioznog Rumunjskog grofa, putuje u njegov zabačeni dvorac, negdje u Transilvanijskim Alpama, kako bi s grofom dogovorio kupoprodaju zemlje u Londonu. Ono što mladi Jonathan Harker nikako ne sluti, je da dobri i darežljivi grof nije ono za što se izdaje.

Zarobljen u misterioznom dvorcu, doživljava strahote, shvativši da je okružen mračnim bićima bez duše i da ga na životu drži samo činjenica da ga grof treba.

Kad shvati kako je svojim savjetima omogućio zlu da proširi svoju tamu nad Europom, mladi advokat gotovo u potpunosti gubi razum. Zlo i naopako iz temelja pomiče tektonske ploče kad Demeter, brod koji nosi neobičan teret i plovi bez posade koja bi njime upravljala, bude nasukan na obali Engleske, baš na mjestu i u trenutku kad Mina – Harkerova zaručnica, bude u posjeti svojoj bliskoj prijateljici Lucy. Od trena kad se Demetar nasuče, stvari vrtoglavo kreću nizbrdo…

Odjednom se Lucy naglo razboli, pa neobičnu bolest ni njen zaručnik, ni njihovi bliski prijatelji, ne mogu pojmiti i za savjet mole pomoć stanovitog, misterioznog doktora Van Helsinga, pa svita prijatelja saznaje da Lucy, noću ophodi vampir i da je ona, kao i cijela Engleska u velikoj opasnosti.

No tko još ne zna tu priču? Tko još nije čuo za junačku družbu koja natjera Drakulu nazad u Transilvaniju? Tko još ne zna za bezvremensku priču o ljubavi između Mine i Jonathana i Mine i Drakule? Stavimo li na stranu priču o krvožednom stvorenju noći, erotikom natopljene retke, prelijepe, vječno mlade vampire i ljudsku potrebu za vječnim životom, Stoker nam servira ono što nas istinski oduvijek vraća ovom romanu, a to je ljubav. Ljubav kakvu smo čitali i gledali u mnogo novijih romana i njihovih ekranizacija slične tematike, gdje pisci hrane osnovnu ljudsku potrebu za pripadanjem, kroz likove koji žive vječno i vječno i bezuvjetno vole.

Zbog toga se Drakula uvijek vraća i uvijek traži svoju Minu. Zbog nje je sve i počelo, zbog nje je prodao dušu vragu, okrenuo leđa svojoj vjeri i napio se ljudske krvi. Samo zbog toga što mu je oduzeta, prerano i neprirodno. On je traži kroz sve vrijeme i kad je pronađe, spreman je gorjeti kako bi je imao.

Mina je sveti gral ove priče, opsesija jača od krvi koja je vampiru potrebna da bi preživio. 

Način na koji Stoker pripovijeda, ne može se kopirati i ne može se prenijeti ni u jednu novu priču, niti se može filmom dočarati, iako je ovaj klasik doživio mnoge ekranizacije. Svaka je riječ, pomno odabrana slika zbog koje ti kičmom putuje čista jeza.

Utemeljen na stvarnom povijesnom liku, najveći vampirski zlikovac svih vremena, pomno je odabran da bi se lansirala nova književna opsesija. S “Drakulom” počinje era vampirizma koja traje i samo mijenja oblike ali ne i prvotnu ideju. Iako bi se Stoker vjerojatno sablaznio nad načinom kako su mnoge moderne autorice ovoga žanra, romantizirale i u blagu janjad pretvorile njegovu majstoriju zvanu vampir, činjenica je da smo ovim žanrom zaluđeni i da ta pomama neće splasnuti u skorije vrijeme.

„Sumrak“ kao jedna od najpopularnijih saga ovog žanra današnjice, po meni je istinski sumrak pun anemičnih krvoprolića adolescenta i izgleda bljeđe nego ikad kad ga usporedimo s prvobitnim užasom Stokerove velemajstorije iz 1897. godine: drevni rubin, prepredeni vojskovođa i zavodnik, obara cvijet viktorijanske ženstvenosti i prijeti srcu carstva.

Stokerova priča kombinira folklor i mit, koji fino koketira sa znanstvenim racionalizmom, psihijatrijom i antropologijom na način koji nalikuje drugom velikom gotičkom stvorenju, Frankensteinu. No, poput Mary Shelleyovog čudovišta, roman je mnogo više od zbroja njegovih dijelova. Unatoč – ili možda zbog – svojih mnogih nesavršenosti, Drakula je neobičan odraz Stokerove dobi, kroz koji autor zrcali svoju priličnu zabrinutost za seks, seksualnost i moralnu slabost.

Seksualno ambivalentno, neizvjesno o podrijetlu, vampir utjelovljuje političke i društvene neuroze vremena; Drakuline uznemirujuće asocijacije s nečistoćama krvi i roda, koje nagovještavaju Stokerove vlastite nesigurnosti o njegovoj irskoj baštini, ali također sugerira sve češću brigu oko razrjeđivanja britanskog identiteta koji je došao s imperijalnom ekspanzijom.

Voljeli ili ne voljeli Drakulu, smatrali lik vampira samo romantiziranom izmišljotinom koja plaši malu djecu, lecnut ćete se kad zamislite očnjake na snježno bijelom vratu neke naivne mlade žene. Jer postoji nešto mračno i prokleto sexy u samoj toj igri lovca i lovine.

Možda smo mi svi pomalo čudovišta u duši, zar ne?

M. Klasiček

Prije je ovdje pisalo što sve radim, gdje sam sve uspješna, ali uspjeh je relativan pojam zar ne?

Pišem jer volim pisati, jer je to svijet u kojem sama krojim pravila, jer mi je to ponekad bijeg a ponekad odušak. Moja terapija.

Ako ti se sviđa, drago mi je. Ako ne i to je okej. Nismo svi za iste stvari 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.