Svi smo mi nekada nekoga izgubili. Nekoga ko nam je bio drag, nekoga ko je bio poseban, jedinstven i srcu blizak. Nema osobe kojoj  se to nije desilo jer život je takav. To je jedan krug koji stalno cirkuliše na jedan te isti način. To je taj ciklus, ta smjena. Nikada nije sve isto, stalno se mijenja. Jedni odlaze da bi oni neki drugi mogli doći, Jednostavno, svijet funkcioniše na isti način. To zovemo balans. Vrlo često ljude koji su “otišli” počinjemo da  idealizujemo usljed tog nedostajanja koje ostave u nama svojim odlaskom. Da stvaramo od njih savršene iluzije u svojoj glavi te da im pripisujemo osobine savršenstva.

Niko nije savršen ni bio ni postao. I oni su bili samo ljudi, sa svim svojim manama i vrlinama. I oni su svaki dan pravili nove i stare greške, voljeli, bili voljeni, ostavljali i bili ostavljani. Nisu bili savršeni. Jednostavno ih je taj bol koji je ostao za njima pretvorio u savršene. Ne boli toliko odlazak koliko boli praznina koja ostane u našim životima, nas koji ovdje ostajemo. Navika je čudo, a kažu kako je najgore navići se na čovjeka, da se ta praznina teško može sa nečim ikada ispuniti. Zbog toga se često dešava da čovjek slijep od bola i idealizujući onog nekog koje otišao često zaboravi one koji su ostali tu pored njega. Ne, on ih više ne vidi. On je sav predan bolu i svoj život formira na sasvim drugi način. Živi da bi patio. Živi zaboravljajući da je tu neko još o kome mora da brine.

Ovo su neke kompleksne životne stvari o kojima je jako nezahvalno pričati i pisati. Vrlo lako se implementira ovakvo shvatanje kao bezosjećajnost, ali ja se držim toga da uvijek piše ono što mislim. Tako da ću to uraditi i ovoga puta, pa kako god me shvatili. Nažalost, vrlo često život se surovo poigra sa nama. Uzme nam ono nešto najvrijednije, najdragocjenije, ono bez čega ne možemo da funkcionišemo, a sa druge strane nas primorava da nastavljamo naprijed. Jeste, nema većeg bola od gubitka. Jeste, smrt je strašna, ali strašna je samo za onoga što ostaje da živi. I to je istina. E sad, jako je važno da ove riječi shvatite na pravi način, jer u tome se zapravo krije sva suština onoga što hoću da vam kažem. Čovjek dok je živ, tad treba da ga volite, žalite, pomažete mu, nosite cvijeće i sve ostalo što treba. Da se trudite da provodite vrijeme sa njim, da ga cijenite, da se pobrinete da se on osjeća kao potpun čovjek i da bude srećan.

Kada umre, njemu pažnja više ne treba, sve je to za vas ne za njega. Ali ako se pobrinete da on dok je živ bude srećan, i da on sa osmijehom ode na onaj svijet, e to je onda nešto što ste vi uradili za njega. Neki misle da mogu nadoknaditi neke stvari koje su propustili za života pa grade posebne spomenike, donose tone cvijeća, ali sve to je prazna priča. To je samo način da vi sami sebi nadomjestite ili otklonite neki osjećaj krivnje za nešto što mislite da ste trebali uraditi a niste ili za nešto što ste možda mogli  i trebali uraditi bolje. Međutim, to tada više nije važno. Za života je važno šta ćeš učiniti, to se važi. Poslije njega treba samo da se sjećaš. Da održavaš živom uspomenu na tu dragu osobu, da obilaziš to mjesto gdje je i čuvaš ga u svom srcu. No mi smo takav svijet takvi ljudi da se više paze oni koji su umrli od onih koji su ostali da žive. Griješimo dušu uopšte ne shvatajući važnost svojih postupaka.

Sigurna sam da se neki sad pronalaze u ovim riječima, bilo da su oni ti koji su zanemarili neke bilo da su bili zanemareni. Nema goreg osjećaja nego da te onaj neko zaboravi, a ti si tu pored njega. Salno si tu, kao podrška, kao prijatelj, kao savjetnik  i čuvar. I onda jednom se desi nešto što to sve prekine. Mali je milion slučajeva gdje je nažalost, neka porodica izgubila dijete.  Da stvar bude još gora od te zaslijepljenosti bolom, zaboravili su na svoju ostalu djecu. I tako nesvjesno ostaju bez sve djece koje imaju. Zato budite pametni. Naučite da se nosite sa bolom, žalite, tugujte ali se potrudite da ljubav ostane u vama. Da je date onom ko je zaslužuje, da ne zanemarite onog nekog ko je tu sa vama da ne bi jednog dana bilo kasno. Da ne bi  i ta osoba otišla iz vašeg života na ovaj ili onaj način. Čovjek se pazi dok je živ. Čovjek se voli dok je živ i čuva i štiti. Jednom kada više ne bude bio dio ovoga svijeta, tad je sve to već neka druga priča. Tad je džaba šta god vi uradili za njega. To tad njemu više ne znači.

Zato volite, čuvajte i pazite one koje volite dok su tu sa vama. Dajte im vrijeme, ljubav i pažnju. To je jedino ispravno i jedino što vrijedi.

Aleksandra Bursać

Volim pisati i pišem od kad znam za sebe. Pisanje je lijek za dušu , a ovdje pričam kako je to biti žena, majka, supruga, domaćica, a opet imati snove i želje i sve te osobe spojiti u jednu.

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.