Iva Matijaško Degač: „Dani dječjih vrtića“

Klinci i klinceze, vitezovi i princeze, kraljevi i vile i sva ostala bića o kojima su male glavice ikada snile, žive u ovom šarenom mjestu, šarenom kao u bajci. Svakodnevno crtajući slike svojoj dragoj majci, dok se na kraju dana vješaju oko snažnog muškog vrata, kada se na vratima sobe pojavi najdraži tata. To je mjesto prepuno cike, vike i plesa. To je mala oaza u kojoj nema i ne smije biti stresa. U njemu su sve tete dobre, nasmijane i sretne. U njemu su sve kuharice slatke, čokoladne i uvijek poletne. To je mjesto gdje svačije djetinjstvo spava. To je mjesto kojemu se rado vraćamo u one dane  kada nas od briga zaboli odrasla glava. I svatko se treba sretno vraćati mjestu tom, jer za svako dijete vrtić treba biti drugi dom.

Oduvijek sam govorila kako ću biti „teta u vrtiću“ i raditi s klincima. Bila sam čak i na najboljem putu za to, no kao i svaki kreativac ostavila sam te snove po strani i otplovila u neke druge vode. Danas sam i  dalje samo apsolvent predškolskog odgoja i dalje doma imam diplomu za otvaranje obrta za čuvanje djece i dalje sam ogorčena sustavom, jer vrtići još uvijek nisu dostupni svima, te se ništa ne radi po pitanju ulaganja u našu budućnost – našu djecu.

Sve divne tete svijeta koje svojom kreativnošću uljepšavaju odgojne metode i uče naše malene ne smiju biti marginalizirane i vrijeđane mišlju „ti samo čuvaš djecu“, jer dok roditelji rade tete i pokoji hrabri tetak odgajaju našu djecu.

Ako radimo moramo biti svjesni da sve razvojne potrebe djeteta ne možemo zadovoljiti samostalno u vlastitom domu, ne zato što nismo sposobni ili  nemamo volje, već zato što današnji tempo života nam jednostavno ne dozvoljava biti roditeljem kakvim trebamo biti. Previše radimo, previše imamo briga, stresa i obaveza i vrtić kao takav je genijalan „izum“ čovječanstva. No, dugi je bio put kroz povijest do današnjih šarenih oaza koje mirišu na djetinjstvo. Prvi vrtići su sušta suprotnost, a tadašnje metode odgoja danas bi bile karakterizirane kao zlostavljanje djece.

1869.g., po uzoru na Beč i naš Zagreb je dobio svoje prvo privatno zabavište za djecu koje je osnovala Antonija Cvijić Lukšić, dok je prvi Gradski vrtić osvanuo tek 1882.g. 150.g. od prvog vrtića, a po nekim standardima kao da su ih osnovali jučer. I nisu krive uprave, nisu krive tete, krivi su oni koji ne ulažu, ali danas neću o njima, jer svojim postupcima dovoljno sami govore o sebi.

Sobe nisu bile prepune stvaralačkih kutića, bile su pretrpane djecom. Mnoge zapisane ispovijesti tadašnjih klinaca, a kasnije odraslih govorili su o strogoći, hladnoći i obaveznom igranju s igračkama koje su bile sve samo ne primijenjene djeci. „Kao da su nas pripremali za pokorni rad“, „Kreativnost koju sam imala uništio mi je vrtić“, „Igračke su bile sve samo ne igračke i uistinu sam mrzila slagati lančiće od papira“ – samo su od nekih evidentiranih dojmova i uistinu ne djeluju kao najljepše sjećanje na djetinjstvo. Mnogo toga se promijenilo od tada do danas, ali je mnogo toga i ostalo, kao već spominjano mišljenje okoline – „u vrtiću se samo igra i tete samo piju kavu“.

U vrtiću se živi, odrasta, uči. U vrtiću se stvara, mašta i raduje. U vrtiću se stvaraju uspomene za tmurne odrasle dane. Zato, ako imate klinca ili klincezu, princa ili ratnicu u kući, zavirite s vremena na vrijeme u njihove druge domove i upoznajte bolje svoje tete, jer ma koliko god prostor bio super uređen, ako u njemu nije prava odgajateljica, neće biti ni pravih sjećanja, a bome ni dobrih temelja za daljnju pripremu odrastanja.

Ja se još uvijek svojih teta sjećam,što govori da je meni osamdesetih bilo u vrtiću lijepo, a vi? Koja su vaša sjećanja?

Iva Matijaško Degač

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete