Opisala sam cijelu trudnoću iz fizičkog aspekta, al’ slabo sam se dotakla svojih misli. Pa, bit’ će ovo priča o emocijama, strahovima, idejama, brigama, Moji up’s & down’s u blaženom sranju.
Za mene je trudnoća bila prava pustolovina. Kako je došla neočekivano, trebalo mi je vremena da se usadi kao stvarna situacija.”To je to, nema nazad. Bit’ ću mama.

Instantna sreća bi prošla cijelim mojim bićem. Nekad sam se sama morala podsjetit na to, a nekad je kao munja ta misao samo uletila u košmar moje glave. Dok bi prala suđe, vozila auto ili se tek probudila. Povezanost s bebom sam osjetila tek pri prvim udarcima. Rasplesala bi se u trbuhu na Marley-evu “Three little birds”. Jooj, kako volim to biće! Nisam puno guglala negativne strane trudnoće. Srećom su me zaobišle. Nisam ni htjela gledat porode. Gle, svjesna sam da će bolit’ k’o sam vrag. Zašto si onda stvarat stresove prije nego za to dođe vrijeme. Ionak’ je svaki porod drukčiji. Stvarno nisam paničarila, nije me bilo nešto strah. Sve do ulaska u box.

Trudila sam se cijelu trudnoću brijat na pozitivu. Uvijek sam imala na umu da beba osjeti moje emocije i da ju ne smijem stresirat već sad. (Bit će za to vremena u pubertetu) Jedino što sam pratila na internetu je razvoj bebe po mjesecima. To mi je bilo zanimljivo, a na neki način me i upoznavalo sa malim bićem u meni. Vele ljudi: “Pričaj s bebom dok je u trbuhu, to vas povezuje.” Heh, pa pričam ionak sama sa sobom, pa ćemo sad u troje. Uh, troje. Moram priznat da sam imala jedan strah. Bojala sam se blizanačke trudnoće. Stvarno se divim majkama twinsa! Točnije, od kad sam rodila drukčije gledam na sve žene. Ne zbog samog čina porod;, tu stvarno je respekt neminovan, nego zbog svega onog što slijedi nakon. Znaju one. Svaka ima svoje probleme s kojima se nosi lavovski. Blizančeka sam se bojala iz jednog glupog razloga: ako oboje plaču, kako ću odabrat’ kojeg prvo utješit’?? Čuj ti to! Razmišljanje jedne trudnice. Al’ tak je kad ti je prvi put. Ne znaš kaj očekivat’. Niti od trudnoće, niti poroda, a kamoli roditeljstva. Promjenit pelenu par puta, dat cicu, okupat, uspavat, kaj tu ima bit teško, naporno ili zahtjevno? E pa sad bi o svakoj toj stavki mogla napisat kolumnu za sebe. I budem.


Jedna stvar koja me potajno mučila je nadolazak mlijeka. Ono ćemu se druge žene raduju i željno iščekuju, mene je plašilo. Kaj ak mi cice narastu?! Smješno, a? Meni nije bilo. Moja, inače “od majke rođena” petica počela je bujat.

Kako inače muku mučim s kupovinom grudnjaka, nećete vjerovat’, niti za trudnice nema puno većeg’/ljepšeg’ izbora. Prebacila sam se na grudnjak za dojenje. Glamurozno u pm, al je komfor postao bitniji. (jebote starim! Mojom srećom, narasle su samo za broj. Čvrste ko kamen, pune, okrugle. (Eee neće ti još dugo!)

Jedno od iznenađenja trudnoće bili su i mokri krugovi na majci baš na jednom rođendanu. Da, mlijeko krene ranije! Šok i nevjerica. Mužić je morao degustirat’. (Hej, pa zdravo je!) Neki znanstvenici majčino mlijeko nazivaju tekućim zlatom. Zato su valjda i bile tol’ko teške za nosit. Kičma koja sad podnosi i dodatak (trbuh), lagano je pucala pod pritiskom. Doslovce sam hodala s trudničkim jastukom zavezanim oko struka. Vidjeh nedavno na crtiću nilskog konja sa pojasom za spašavanje. Divno da sam nekog inspirirala!

Nekako sam naivno lepršala kroz trudnoću. Bitno je bilo da je s bebom sve ok. Znala sam cijelo vrijeme da je malo manja al da je to sve u granicama.
Dapače, nije da maštam o rađanju malog diva! Ima jedna cura koje sam se sjetila kad mi je prolazilo kroz glavu: “hoću ja to moć’?” Sigurno i vi poznate takvu: niska, sitne građe, mršava, prozirna kaj bi rekli, a rodila je. E takve jedne sam se ja uvijek sjetila i pomislila: “Ak je ona mogla onda bome mogu i ja! Pa ja imam bokove za rađanje jebote!” (Ne znam kakvi su to bokovi al’ puno starijih žena mi je to reklo.)

Jedna stvar koja me totalno iznenadila je zadnjih mjesec dana trudnoće. Nisam očekivala to da će mi najveći izazov bit’ obuć’ cipele, nać’ pozu za spavanje i uopće spojit’ sat vremena sna bez odlazaka na wc. Također me iznenadila bol koju je prouzrokovalo pomicanje kostiju zdjelice. Pritisak koji je beba vršila sve više ju je spuštao prema izlazu. Nekad sam imala osjećaj da će mi ispast van ako čučnem! Sad mi je to logično, al tad mi nije ni u peti bilo da se tijelo zadnjih mjesec dana već priprema za porod. Tijelo da, a um? Cijeli taj period mi je u magli. Znala sam kaj me očekuje, a nisam imala pojma. Na trenutke sam bila spremna, na trenutke sam bila izgubljena. Jer čekaj, to je živo biće, od prvog udaha potpuno ovisno o meni. Težinu te rečenice nisam mogla pojmit’ tada. Ne može nitko. Kao sa svakom situacijom u životu, moraš doživjet’ da bi znao.

Zapravo, cijelu trudnoću bi’ mogla usporedit’ s odlaskom na najvišu skakaonicu na bazenu. Dođeš sva ponosna, zakoračiš na prvu stepenicu. Kreneš puna elana, nabrijana, i misliš si: “opa, ide to meni!” I bome ide, korak je još uvijek lagan, malo ti je muka al šta’š sad, nazad ne možeš, kad si se već odlučila skočit. Kako se penješ sve više, postaje teže, napornije, i samo čekaš taj trenutak da skočiš više. Kada si zakoračila na dasku, kreću sporiji, teži koraci. Sad si već misliš: “Šta je meni ovo trebalo??” Približavaš se rubu daske, znaš da je došao TAJ trenutak! Naviruješ se preko ruba, do tad misleći kako si hrabra, kada ono – odsjeku ti se noge. Svakom tvojom kretnjom oslonac pod nogama je klimaviji. Nemaš muda skočit. I onda te odjednom nečija tuđa ruke gurne preko ruba…

Mama iz hooda

Čitaj još...

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom 🙂

Komentari

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.