E sad kuvaj sam sebi, seljačino!

23 su sata noću. Čekala sam jeftinu tarifu struje i trenutno peglam dva brda čistog veša, osušenog juče i danas. Odjednom, iz kupatila čujem neku lomljavu. Muž je unutra, tušira se. Bacam peglu na metalni držač i prilazim do vrata kupatila. – Šta je bilo, jesi li dobro, šta se to slomilo? Bijesno mi odgovara: – Nije ništa!!! Ove tvoje jebene bočice na polici ispred ogledala su mi smetale dok sam se brijao, pa sam ih sve oborio!!! Shvatam da se nije povrijedio. Izlazi iznerviran iz kupatila i prolazi pored mene frkćući. Na podu kupatila ugledam razbacane moje serume za kosu, sitnu kozmetiku koju koristim svaki dan, četkice za zube i čašu u kojoj su stajale. Polako skupljam stvari sa poda i vraćam na mjesto. Srećom, ništa se nije oštetilo. On leži na trosjedu i gleda TV.

– Zar nisi mogao fino to da skloniš ako ti je smetalo, a ne da samo oboriš sve kao sa kafanskog stola? – Nisam!!! – To stvarno nije u redu da se ponašaš tako, niti je civilizovano. Odgovara mi da ga nije briga i da se toliko iznervirao u momentu da je morao to da uradi da bi mu bilo lakše. Raspravljamo se još nekoliko minuta. Lupih se po čelu, odjednom. Pegla, jebote!!! Pegla mi je uključena. Vraćam se u spavaću sobu da nastavim peglanje. Kaže mi da požurim, jer on mora na spavanje, ujutru ustaje rano. Završavam sa peglanjem i odlazim u kuhinju da operem suđe koje me je čekalo u sudoperi. Usput čistim sve radne ploče i ploču šporeta, da bi ujutru sve bilo čisto. Treba još da se istuširam i ubacim veš u mašinu, da se opere po jeftinoj tarifi. Izlazim iz kupatila i u dnevnoj sobi sakupljam dječije igračke rasute na sve strane.

Konačno stižem do kreveta, ležim i razmišljam šta sve sutra treba da uradim. Moram dobro da se organizujem, jer radim po 12 sati, imamo malu privatnu firmu u kojoj radimo samo nas dvoje. Uglavnom ja, jer on radi još nešto sa strane, borimo se, kao i svi drugi, uostalom, da opstanemo u današnjem vremenu.

Ujutro muž naizmjenično budi mene i dijete. Ja nemam snage da ustanem, plače mi se koliko sam pospana. Ustajem nekako i usput spremam sebe i dijete za vrtić. Izlazim iz kuće noseći dvije kese smeća, moju tašnu, jaknu preko ruke, fasciklu sa nekim dokumentima. Prvo moramo odvesti dijete da mu se izvadi krv, pa preživjeti tu njegovu traumu i plač. Sve to stižemo prije 8 sati ujutru kad treba da sam na poslu. Ostavljamo dijete u vrtiću, ja nosim epruvetu, i tek onda idem na posao, blizu mi je. U toku 12 radnih sati, telefon ne ispuštam iz ruku. Zovem mamu koja je uzela malenog iz vrtića da vidim kako je i da li je još istraumiran od jutrošnjeg vađenja krvi. Onda mama mene zove da mi kaže da on neće da jede i da je jako nervozan.

U neko doba zove muž da kaže da je stigao i uzeo malenog od mame, i da me pita kako da podgrije jelo koje sam skuvala sinoć i ostavila u frižider. Do detalja mu objašnjavam kako da ubaci rezance u supu, koliko dugo da se kuvaju, da ne budu pretvrdi ali ni da se ne prekuvaju. Usput me pita kakvu salatu da jede, kaže nisam ostavila ništa. Zove me još tri puta. Jednom da pita koliko dugo musaka treba da se grije u rerni, jednom da pita smije li je izmiješati, da ne bude u slojevima, a jednom da mi kaže da je krompir na vrhu musake zagorio.

Onda me zove da pita u šta da presvuče dijete, iako maleni ima 5 godina, nikad još nije zapamtio šta nosi u vrtić a šta kod kuće. Svaki put popizdim kad me to pita. Aman, čovječe, to je i tvoje dijete. Nauči jednom kad šta treba da obuče. Dolazim kući oko 9 uveče, mokra do gole kože jer me je uhvatio pljusak. S vrata pitam da li su pokupili posteljinu sa štrika koja se noćas oprala, a jutros sam je, prije polaska, okačila da se suši. Kaže da nije imao pojma da na terasi ima veša, a nije ni primijetio da pada kiša. U tom trenutku frustracija me rastura i na ivici sam nervnog sloma. U mokroj obući trčim preko dnevne sobe na terasu i ugledam mokru posteljinu sa koje kapa voda, a jedna jastučnica se vuče po travi u dvorištu, jer ju je vjetar otkinuo sa štrika.

Frustracija dostiže vrhunac. Počinjem da drhtim od bijesa i od hladnoće, jer je na meni još uvijek mokra odjeća. Uskačem pod vreo tuš ne bih li se malo smirila i ugrijala. Osjećam kako mi srce ubrzano lupa. Panični napadu, dobro došao, čekala sam te… Duboko dišem i nekako uspijevam da se smirim. U kuhinji me čeka gomila prljavog suđa. Opet. Ugrijem sebi tanjir supe, ne bih li se nekako zgrijala, a i gladna sam. Djetetu je vrijeme za kupanje i spavanje. Okupam ga i smjestim u krevet. Onda perem suđe i sklanjam haos koji su napravili po dnevnoj sobi. Muž uči njemački, dijete je malo. Svuda su razbacane knjige, skripte, papiri, igračke, na stolu nekoliko praznih čaša za vodu, ostaci od voća i grickalica. Srećom, ostalo je musake i za sutra, pa ne moram da kuvam.

Konačno sjednem da malo odmorim. Muž uči njemački, sve mora da bude utišano, od televizora do naših koraka. Stiže mi poruka na Viber. – Ko ti to piše? Pita me prije nego što sam i sama uspjela da vidim od koga je poruka. Definitivno pucam. Po svim šavovima. – Dobro, da li si ti normalan? Za šta ja tebi služim, majke ti? Jebote, ja sam ovdje kao služavka, nemam svoj život, nemam vremena za sebe ni sekunde. Ponašaš se kao da sam zaposlena kod tebe. Doduše i jesam, ti si vlasnik firme, s tim što ja nemam platu, nego radim za opšte dobro. Prestani da me maltretiraš!!! I ja sam živ stvor! I imam dušu! I NE ZNAM KO MI PIŠE!!!

Odguruje svoju knjigu u stranu jer vidi da je đavo odnio šalu. Meni se ruke tresu dok otvaram spornu poruku. Okrećem mu telefon da vidi. Evo, ako te baš interesuje, vaspitačica nas opominje da nismo platili račun za vrtić za prošli mjesec. Naravno, takve poruke stižu meni, ne tebi. Ne znam kako se desilo da sam ja ovdje odgovorna za sve, a koliko se sjećam, kada sam se udala za tebe bila sam punoljetna, tj nije trebao pristanak mojih roditelja, što znači da sam zakonski, a valjda i moralno, ravnopravna sa tobom. E ako smo ravnopravni, onda izvoli preuzeti dio kućnih obaveza, a ne da sve tovariš na mene, jer ja nisam magarac, znaš!!! Pokušava da me prekine, ali mu ne uspijeva. Nema šanse da me sad nadgovori. Gotovo je. Ja samo sipam, kao iz mitraljeza. Galamim sve jače. Muka mi je više od ovakvog života. Muka mi je od toga da me u 9 sati uveče, čim dođem kući, pitaš šta ćemo jesti. Mogao bi i ti nekad nešto da spemiš. – Ma, nemoj, ja da ti kuvam, a ti da pišeš svoje kolumne od kojih ionako nemaš ništa. Ja da ti kuvam, a ti da se dopisuješ sa društvom. E pa neće moći!!! – Dragi gospodine, ja svoje prijatelje viđam svaka dva mjeseca u prosjeku, a ti sa svojima odeš na piće kad imaš lufta na poslu. Kućni prijatelji su nam isključivo tvoji prijatelji i njihove porodice. Ja se sa svojima družim samo preko poruka i društvenih mreža.

Što nisi oženio, onda, neku glupaču koja će progovarati jedino kad joj ti daš odobrenje. Koja će biti u kući non stop i neće imati potrebu za društvenim životom – E takvu ja nikad ne bih oženio!!! – Ma, šta kažeš, jarane. Pa tebi bi jedna takva taman došla k’o budali šamar. Da te čeka sa vrelom supom i da ti izuva cipele kad uđeš u kuću. Sa mnom taj film ne’š gledat’ !!! Ili bih ja mogla i da odem, a ti sam sebi kuvaj, spremaj, peri, čisti, peglaj…Pa da te vidimo onda. Ja sam osoba, nisam komad bijele tehnike. Imam svoje prijatelje, svoja interesovanja. Napravio si od mene služavku. On konačno dolazi do riječi: – Ja zarađujem više i radim teži posao, a ti samo sjediš na poslu. Ne pada mi na pamet da ti ja spremam jelo dok ti visiš na svom blogu i društvenim mrežama… I tako do pola tri ujutru. Prebacivanje krivice, grube riječi, fruatracija kod oboje, dok ne popadamo u krevet, ja sva natečena od plača, a on uznemiren i svjestan da ima tu njegove greške, ali previše sujetan da nešto promijeni.

Živimo na Balkanu, gdje još uvijek vladaju patrijarhalna pravila, kojih ćemo se teško riješiti još generacijama naprijed. Muško je bog i svetinja. Žena je rob i služavka. Balkanskom muškarcu je ispod časti da svojoj ženi, onoj koju voli, sa kojom živi, ispeče jaje na oko, jer on tada automatski u svojim očima pada na nivo papučara. Ne dao Bog da njegovi stričevi i očevi i cijela muška patrijarhalno zatrovana familija vidi da je uzeo rođeno dijete u ruke, jer tu odmah lete komentari tipa : „Šta ti je, bolan, kad je još oroz pilad vod’o“ , hoće reći da su djeca isključivo majčina briga. Muško je da bude gazda, da kad dođu gosti, on sjedi, a žena služi.

Jednom u šest mjeseci uzme da ispeče meso na roštilju, ali žena sve donese i pripremi, on samo naloži vatru i ispeče meso. A nije ga čak ni ulovio, kao njegov daleki predak, pećinski čovjek. Od njega je naslijedio samo onu toljagu kojom ženu pretvara u služavku i niže biće. Nerijetko potežu tu toljagu i na samu ženu u vidu fizičkog nasilja, jer joj, na primjer, ručak nije dovoljno posoljen. Valjda se, koristeći tu toljagu, vraćaju na fabrička podešavanja, koja im se vuku kroz gene od pećine pa sve do luksuznih apartmana. Kad vide muškarca kome je normalno da dijeli kućne obaveze sa suprugom, obavezno mu se podsmijevaju i smatraju ga nedovoljno muškarcem. Daleko od toga da nema i bahatih žena koje zloupotrebljavaju toleranciju svojih partnera, i čitav život provedu na njihovoj grbači, i moralno i materijalno. Daleko od toga da se ovo odnosi na sve muškarce, naravno da ne. Ali, o tome neki drugi put.

Vesna Duvnjak

Komentari

Vesna Duvnjak

Ja sam nepopravljivi sanjar. Vjerujem u dobro u ljudima i od toga ne odustajem. Ostaću vječito dijete koje se oduševljava sitnicama. Pišem oduvijek. Kao klinka sam pisala dnevnike, sad pišem na blogu. Inspiriše me svijet oko mene. Često pišem pod naletom emocija. Vjerujem da postoji ravnoteža u svemiru. Vjerujem u muško-ženska prijateljstva. Muzika mi je sastavni dio života, bez nje ne mogu. I bez kafe. Crne. Bez šećera.

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete