Hoćeš li se…

Ove godine navršit ću dvadeset i šest godina. Stara sam cura i život mi se kreće silaznom putanjom. Bez vlastite obitelji i prstena na ruci, hodam tako tamnim hodnicima mučnog besmisla.

Ne!

Ove godine navršit ću dvadeset i šest godina i moja pluća raspuknut će se od života u njima! Jedine bore koje imam one su od smijanja, a nestašne kovrče, umjesto da se povuku i ustupe mjesto frizuri pristojnijoj za djevojku moje dobi, svakim su danom sve življe! Završila sam fakultet, imam stalni posao, dvije međunarodne diplome, tečno pričam tri strana jezika, objavila sam vlastiti roman, no, unatoč svemu tome – po mišljenju Većine, ja sam neostvarena osoba! Moje udane vršnjakinje u tome bi se vjerojatno složile s Većinom, uvjeravajući me kako je smisao i jedini cilj života svoju slobodu i vrijeme koje istječe predati nekome drugome! Od starijih konzervativaca pak redovito dobivam epitet stare cure koja će umrijeti sama. Kao da je ta informacija neophodna za njihov opstanak i kao da će im život imati smisla ako me još nekoliko minuta obasipaju besmislenim komentarima i savjetima koje ionako neću poslušati. Kao da ionako svatko od nas ne odlazi odavde potpuno sam. Ne trebam i ne tražim tuđe odobravanje ni potvrdu. Ne zanimaju me kuloari niti se hranim pikanterijama tuđih života. Ne ispunjavaju me tuđe nevolje niti zaslužuju biti unutar mog vremena. Ako trebaš potpis jače polovice da bi bila sigurna, pribavi ga, bez komentara ostalima jer ne čine isto što i ti! U svijetu se ionako ništa bitno neće promijeniti. Meni jača/bolja/lošijapolovica nije potrebna, meni je potrebna ostvarena cjelina koja se može nositi sa svim porama moje cjeline!

A onda, nova epizoda – žale me jer mi još nitko nije stavio prsten na ruku. Ljudi su zaboravili da imamo izbor i da ne moraju sve djevojke odabrati istu sudbinu.

No dok moji vršnjaci i stariji konzervativci, radeći od devet do pet, neprestano razmišljaju je li se njihov sin ponovno potukao s nekim u vrtiću i polako shvaćaju kako, iako je šef gnjida, još neko vrijeme ne smiju napustiti ovaj posao jer su vezani kreditima, ja radim od devet do pet posao iz snova, smišljajući nova putovanja, sanjareći o nekim dalekim krajevima u koje bih mogla odvesti svoje putnike. Doista, na neka ih putovanja i odvedem i tamo steknem čitav spektar novih prijatelja. Nakon toga, mirno ispijam svoje kave, diveći se suncu za čije ljepote mnogi nemaju vremena, smišljajući što ću sljedeće učiniti za sebe. Za to vrijeme, moje udane vršnjakinje, koje su mi se prije nekoliko godina klele da su kuhanje suprugu koji odjeću razbacuje po stanu i briga za djecu koju isti ne želi ni uzeti u ruke jedini pravi put i smisao života, čiste stan u nedogled, s podočnjacima ispod uplakanih očiju. Djevojčica koja se uda s osamnaest i rodi dijete, ne znajući što su to staze života, ozbiljna je žena jer je udana! Djevojka koja gradi karijeru, govori nekoliko stranih jezika, ima završen fakultet, a uz to je i spisateljica i zna što želi činiti sa svojim životom, neozbiljno je dijete s iskrivljenim sustavom vrijednosti, koje je potrebno izvesti na pravi put!

Da razjasnim, ne pišem ovo da bih bilo koga uvrijedila niti da bih podcijenila vrijednosti Većine! Cijenim šarenilo naših različitosti iznad svega! Smatram kako bi svijet bio izuzetno dosadno mjesto kada bi bio obojen u samo jednu boju! Pišem ovo da bih izrazila vlastito mišljenje. Pišem ovo jer se svaki dan susrećem s komentarima Većine, koja me pokušava strpati u odavna iscrtanu kutiju postojanja. Koja mi pokušava objasniti da sam na krivom putu jer nisam odabrala biti majka! Koja mi uporno pokušava ukazati da moj stav ne valja i da, ukoliko nekome ne potpišem da ću nositi njegovo prezime ili da će, u mrvici postojanja, upravo On imati čast biti mi suprug te ako mu ne rodim pola autobusa djece, nikada neću biti ostvarena kao žena ni kao osoba! Ta Većina me šamara komentarima kako sam zasigurno nesretna i kako večeri provodim maštajući o bijeloj vjenčanici dugoj dvadeset metara i tridesetogodišnjem kreditu koji ću otplaćivati zbog pira na kojem sam ugostila ljude koje uopće ne poznajem. Ne tako davno, rečeno mi je, s neodobravanjem i izrazitom zabrinutošću za moju budućnost, kako imam ozbiljnih problema sa samopouzdanjem jer svaka normalna žena želi se udati i roditi djecu. Sukladno tome, u mom mentalnom sklopu očito se javila kardinalna greška, zbog čega bih trebala rezervirati termin kod nekog afirmiranog psihologa!

Ne!

Moje se večeri sastoje od iščitavanja inspirativnih stihova, od slušanja zlatnih niti sudbina ljudi koje srećem na svom putu! Moje se večeri sastoje od šarenog pijeska mojih vlastitih priča, od inspiracije! Moje su večeri satkane od ljudi i sudbina, svake posebne, svake isprepletene s ostalima na neki drugi način! Moje su večeri ispunjene ugodnom bukom pozitive i smijeha ili pak umirujućom tišinom ispisivanja nekih novih redaka koji pričaju o slobodi.

I ne!

Nemojte me više pitati kada ću potpisati onaj bespotrebni papir! Ako će moj Budući htjeti provoditi svoje sekunde sa mnom, morat će biti dovoljno hrabar da to učini bez potpisa! Morat će se suočiti sa svim dijelovima mojeg bića bez da ga na to prisiljava neki papir potpisan u nekom trenutku. Nemojte me uvjeravati da ne valjam kao žena ni kao osoba niti da sam sebična ako nisam odabrala biti stroj za rađanje! Većino, odakle potreba uvjeravanja drugih da je njihov put pogrešan, ako ste toliko ispunjeni iznutra?! Upravo zato što niste i što cvilite od bespomoćnosti, ne pokušavam Vas uvjeriti ni u što. Samo molim da me se ne ponižava jer s dvadeset i pet godina nisam udana i ostvarena na način na koji Vi smatrate da je jedini ispravan. Ako si ispunjen i svaki ti pojedini dan ima smisao, imaš svoj kutak u nadahnjujućim dijelovima Svemira, zar bi imao vremena i volje nametati drugima obrasce razmišljanja i način života?

I DA!

Odabrala sam živjeti svoj život! Odabrala sam imati svoj novac i trošiti ga na sebe! Spalite me sada na lomači! A Vi, ako nemate o čemu pričati sa susjedima, slobodno pričajte o tome. Odabrala sam pisati o prekrasnim dušama koje mi ulaze u život, čitati o nekim drugim ljudima, nekim dalekim sudbinama. Meditirati, prakticirati jogu, plesati trbušni ples, gubiti se u bespućima Svemira. Ispijati kave, uživati u prirodi, gubiti se u nebrojenim knjižnicama i mirisima drevnih zdanja. Hodati ulicama neotkrivenih gradova, topiti se u drugim kulturama i jezicima. Debljati se zbog izrazite nježnosti i istovremene jačine dalekih specijaliteta. Smijati se s prijateljima i obitelji, zajedno s njima stvarajući bolji, pozitivniji svijet!

I DA, SAVRŠENO SAM OSTVARENA!

Nives Rog

Komentari

Nives Rog

N.R. za sebe kaže kako je često sapliću vlastite misli. Još se češće šali kako u njezinoj glavi stanuje mnogo ljudi, mnogo osobnosti. A onda se pita - šali li se doista?! Pisanje je, ipak, unutar raznolikosti njezine duše, nit koja čvrsto povezuje sve vidove njezine osobnosti. A kada ne želi biti smirena, glasna je i nasmijana, u društvu najdražih joj ljudi. Svi su oni dio nje i nepobitno zaslužni za sve što jest i sve što vjeruje da će biti. Zato, zahvaljuje Svemiru na šarenim krpicama od kojih je satkana. Jer, voli sebe baš takvu kakva jest! Lutalicu!

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete