Iva Matijaško Degač: “Da, i to sam ja…”

„Sve mi koje volimo pisati smo i trknute i nježne djevojčice koje nikada ne odrastu. Neshvaćene, izgubljene, ali na papiru slobodne. No, ono što je najvažnije – mi smo hrabre za sve one kojima riječi zapnu u vrhu olovke prije nego padnu na papir .“ – napisano u prvom pisanom uratku ikad pročitanom od strane Amazonki, a da nisam znala kako ću ubrzo tuđe radove čitati i sama.

Kada me pitaju imam li hobi, vješto i brzo odgovorim „ne“, jer pisanje i rad na portalu nisu hobi. To je način života. To sam ja.

Na samom portalu djelujem nešto više od godine dana, dok sam urednica preko pola godine. I vjerujte mi kada kažem – nagledala sam se, a bome i načitala svakakvih tekstova. Od onih „Božemeprostikajtoje“ do onih na koje sam se plakala ili umirala od smijeha. Naši autori su uistinu jedinstveni i posebni. I moram reći kako mi je drago što su nam se galaksije srele, sudarile i napravile neki naš novi svijet prepun tekstova, misli i predivnih ideja.

No, nije sve uvijek ružičasto i swatko (pisano po pomodarstvu kojeg ne volim nikako, kao ni  sulude tri točkice i zareze bez pameti) ima tu i muke. Hoćeš po Sizifu, a bome i po satu, jer kada si u uredništvu i iza kulisa samog portala imaš obaveza preko glave. Obaveza i stresa koji dolaze uz naše privatne živote, jer osim što stvaramo pisanjem, lektoriranjem, fotografiranjem mi imamo (barem se trudimo imati i uskladiti) i živote u kojima smo mame, tate, žene, muževi, radnici i sve ono što nas čini ljudima. Sve ono što rade drugi, radimo i mi, ali kada padne noć i sve dnevne obaveze budu namirene kreče zabava, samo bez cuge i reflektora. Zabava u kojoj jedino svjetlo koje dopire je samo plavi odraz ekrana, jedini drug cigara, koju prate u stopu i neizbježne slušalice u ušima (u slučaju da nastane panika i imamo glasovnu poruku koju hitno moramo preslušati).

Zna mi se potrefiti da noćima ne spavam, jer nečiji tekst dovodim u red, dok paralelno pišem svoju kolumnu, pogled u prošlost ili neku drugu ideju koju moram prezentirati ekipi u uredništvu. Zna mi se dogoditi da sam po cijele dane za računalom, svakim slobodnim trenom koji imam, jer su rokovi tu ili netko nije nešto odradio, pa mi iz uredništva uletavamo jedni drugima. Zna mi se dogoditi i da popizdim i kažem „pizda materina“, ali i to prođe i rokovi se ispoštuju i kolumne objave i najgori tekstovi lektoriraju i opet budem sretna i smirena. I opet budem zen, ali više je ovih praćka dana kada pucam i rokam za medalju insomniju.

Biti autoricom (u nastajanju) je velika stvar, a još veća stvar je kada si urednica nekome kome se i privatno diviš, jer je autor kojeg si prije samo čitala i mislila si „wow“. Nekome tko je izdao knjiga i knjiga, a i dalje je normalna osoba s obje noge na zemlji. Za razliku od onih koji su napisali dva reda u Lastanu ’45.-e pod pseudonimom „TikaTaka“ i misle da su neam pojma kaj.

Volim autore koji zrače i privlače, ali ipak više volim one koji svijetle sami za sebe posebnim svjetlom. Koji imaju taj svoj neki stil i furaju furku jednostavnosti svjesni sebe. Realni, a opet toliko vansvemirski lansirani u neke druge sfere. I njima se divim, a to su moji Sodomizirani Gomorci iz uredništva. Ekipa uz koju i najmanji problem postane najveći, ako je pms na snazi, ali rješenja dolaze brzo poput ljetnog pljuska iz vedra neba. Ekipa koja je u stanju nazvati u gluho doba noći i pitati „zašto ne spavaš majmunice, pa imaš temperaturu izlazi iz objava mi smo tu za tebe“. Ekipa koja zna svaku tvoju emociju skrivenu iza poruke „ja sam ok“, a znaju da nije ok i da je stres na straži, pa krenu zajebavati uz duž i popreko. Ekipu koja mi je u kratkom vremenu postala nešto više od ekipe, a čvršće od krvnog srodstva.

Mojim Gomorcima i svim autorima i autoricama najvelikiju pusu šalje iVERICA.

Iva Matijaško Degač

Komentari

Amazonke.com

Mi smo redakcija APortala a vi čitate članak s našom preporukom :)

You May Also Like

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Bol, Lisa Gardner,bibliomanija, Ana Čaić Blažević, APortal,majka, dijete